Bos.Krupa

Bos.Krupa (80)

Tradicionalni turnir “FIKRET AVDAGIĆ 2018″ u čast našeg prijatelja i košarkaša KK”Bratstvo” rahmetli Fikreta Avdagića održan je jučer u MSŠ “Safet Krupić” u Bosanskoj Krupi.

Ovaj put turnir je bio namijenjen mlađim uzrastima, od godišta 2005. i mlađi. Učesnici pored domaćina su bili ekipe iz Bihaća – Bosna XXL i prijateljska ekipa iz Donjih Kraljevaca – KK Donji Kraljevec.

Turnir je bio kvalitetan što pokazuju i rezultati gdje su sve ekipe imale po pobjedu. U koš razlici najbolja ekipa bila je iz Hrvatske, KK Donji Kraljevec, drugoplasirana ekipa bila je iz Bihaća KK Bosna XXL a treće mjesto pripalo je domaćinu Bratstvu.

Najbolji igrač kao i strijelac turnira je Dino Subašic iz KK”Bosna XXL ” Bihać.


Rezultati utakmica:
BRATSTVO – BOSNA XXL 38-56
BRATSTVO -DONJI KRALJEVEC 48-39
DONJI KRALJEVEC – BOSNA XXL 38 – 56
TABELA :
1.DONJI KRALJEVEC
2.BOSNA XXL
3.BRATSTVO

U džamiji džemata Voloder u Bosanskoj Otoci, koji pripada Medžlisu Islamske zajednice u Bosanskoj Krupi, 14. jula 2018. ili 01. zu-l-kadeta 1439. hidžretske godine priređena je svečanost s kojom je mladi Otočanin Elmir Kadić i zvanično promovisan u hafiza Časnog Kur’ana.


S povodom

Radost i uživanje nakon svakog naučenog ajeta

 Možeš li nam nešto reći o tvojim počecima druženja s Kur’anom?

Moj rani vjerski odgoj je usko vezan za viteški grad Bužim u kojem sam provodeći svoje djetinjstvo pohađao mektebsku nastavu kod imama centralne bužimske džamije Senada ef. Aljića. Učenje arapskog pisma sam započeo sa 7 godina da bi svoju prvu hatmu Kur’ana zajedno sa ostalim polaznicima moje mektebske generacije proučio kada sam navršio 11 godina. Zasigurno ovaj je faktor možda i najbitniji da se u jednom mladiću usadi ljubav prema učenju Kur’ana i druženju sa njim.
 

Šta te i kada inspirisalo da počneš s hifzom Časnog Kur’ana?

Nakon što sam akademske 2009/2010. godine primljen na Fakultet političkih nauka u Sarajevu moj studentski život započinje u Studentskom naselju „Bjelave“ u kome sam kroz institucije Islamske zajednice na nagovor svojih kolega najprije započeo učenje Kur’ana po tedžvidskim pravila, a zatim sam na tim halkama Kur’ana čuo za hadis Božijeg Poslanika, s.a.v.s. „da onaj ko god bude čitao Kur’an, pamtio ga i sprovodio u praksu, njegovim roditeljima će se na Sudnjem danu staviti kruna koja će sijati poput Sunca i bit će ogrnuti plaštom čija će ljepota nadmašiti čitav dunjaluk. Upitat će: „Zašto nam je dato ovo?“ Reći će im se: „Zbog toga što je vaše dijete naučilo Kur’an.“ Ovaj hadis je prvi simptom koji je u meni probudio želju za hifzom Kur’ana.

Kako je bilo na početku i ko ti je posebno pomogao tokom hifza?

Iako možda u samome početku nisam bio svjestan težine zadatka kojeg sam postavio prema sebi ta moja želja za pamćenjem Kur’ana naišla je na oduševljenje mojih kolega iz doma koji su mi bili najveća podrška u toj početnoj fazi. Sjećam se da su upravo oni bili ti koji su me preslušavali naučene ajete, stranice i Kur’anske sure. Nedugo zatim sam upoznao svog prvog muhaffiza, hfz. Damira Gičevića, koji je svojim odgojnim metodama u meni usadio još veću ljubav prema Kur’anu , kako samome hifzu tako i razmišljanju o Kur’anu, a zatim i sprovođenju propisa Kur’ana u život. Početak memorisanja Kur’ana je nosio sa sobom jednu težinu, ali istovremeno radost i uživanje nakon svakog naučenog ajeta. Ono što me, također, potpomoglo na ovome putu jeste rekreativno bavljenje sportom. Uz svakodnevno trčanje, koje sam imao običaj praktikovati u Atletskom centru Koševo, slušao sam Kur’an i na taj način u podsvijesti sam kroz melodiju učača Mišarija al-Afasija pamtio ajete i sure koje sam slušao. Često se znam našaliti da sam zadnji džuz Kur’ana naučio trčeći.
 

Da li je bilo teško, uz dva potpuno različita studija, učiti i Kur’an napamet?

Jedna od mojih životnih prekretnica jeste da kao stipendista države Kraljevina Saudijska Arabija 2013. godine bivam primljen na Institut za arapski jezik na Univerzitetu Qassim. Zasigurno mogu reći da je to ono što mi je uveliko olakšalo najprije razumijevanje, a zatim i hifz Kur’ana. Nakon završetka arapskog jezika 2015. godine na istom Univerzitetu sam upisao Fakultet islamskog prava koji je u konačnosti postao još jedna spona na putu učenja Kur’ana. S druge strane ostala je velika obaveza prema mojim roditeljima koji su mi najveća podrška tokom cijelog života da završim master studij na Fakultetu političkih nauka. U tim trenucima oni su mi bili najveća inspiracija i motivacija da ne odustanem niti od svojih prvobitno zacrtanih ciljeva. Hvala Allahu i taj segment mog života bi trebao da se upotpuni u skorijem periodu. Trenutno sam u fazi pisanja naučnog-istraživačkog rada u oblasti međunarodnih odnosa.

Koliko si vremena učio hifz i da li je bilo teškoća?

Učenje hifza mogu podijeliti u dvije faze. Prva, period koji sam proveo u Bosni i Hercegovini, trajala je dvije godine u kojoj sam uspio da naučim 5 džuzeva Kur’ana, i druga, period mog odlaska na studije u Saudijsku Arabiju u kojoj sam, Allahovom voljom, u periodu od 3 godine uspio da upotpunim hifz Kur’ana. Zasigurno da je period u Bosni imao određenu težinu u učenju, ali je, s druge strane, postao psihološki faktor da uspijem i u onoj drugoj fazi koja je ukratko sažeta u ajetu sure Al-Inširah „Ta, zaista, s mukom je i last“.

Kakva je bila uloga i važnost tvog muhafizza?

Sada sa ove distance, nakon mog pređenog puta u procesu hifza Kur’ana mogu konstatovati da je „institucija“ muhaffiza najbitniji vanjski faktor u tom procesu i usko je povezan sa onim unutarnjim faktorima koji se odnose na motivaciju, jer je u nekim momentima krize, koja neminovno zahvati svakog ko krene putem hifza Kur’ana, muhaffiz taj s kojim dijeliš svoje probleme, iznalazi rješenja za njihovo prevazilaženje, te u konačnosti pokušava da ti vrati samopouzdanje i motivaciju kako bi nastavio ka „uzvišenom“ cilju koji je pred tobom. Od Allahovog dobročinstva prema meni jeste što sam u procesu hifza imao veliki broj muhaffiza koji su, svaki na svoj način, pozitivno utjecali na moje učenje i stvaranje afiniteta prema pamćenju Kur’ana. Kao kruna na svih njih jeste muhaffiz dr. Abdulaziz Drkić, pred kojim sam u relativno kratkom vremenu kompletirao hifz Kur’ana, s jedne strane, i izgradio neke nove ambicije u pogledu izučavanja kur’anskih znanosti, sa druge strane.

Šta je bilo presudno na tvom putu stjecanja titule hafiza?
 

Uz iskrenost za koju se nadamo da manifestiramo spram Allaha, dž.š., kao presudne faktore na putu stjecanja titule hafiza izdvojio bih strpljenje prožeto ustrajnošću, kao i faktor uloge prijatelja koji koračaju uz tebe na tom plemenitom putu.

Kome si sve zahvalan što si hafiz Kur’ana?

Svakako nakon zahvale Allahu, dž.š., i zahvale roditeljima, muhaffizima i prijateljima posebno moram istaknuti zahvalnost svojoj supruzi Zehri na jednom velikom odricanju koji iziskuje put stjecanja titule hafiza. Doista je ona ta koja je svoje aktivnosti podredila meni i mome učenju i bila oslonac na ovom putu u svakome trenutku. Allaha molim da je istinski nagradi i da joj učini muža još boljim.

Koji su tvoji planovi u budućnosti?

Iako se moji fakultetski studiji završavaju u skorijem vremenu, želio bih u budućnosti da ostanem u tom procesu „cjeloživotnog učenja“ sa aspektom na kur’anske i druge društvene znanosti koje će mi koristiti u profiliranju vlastite ličnosti. Neovisno o poslu kojeg budem obavljao, volio bih poseban akcenat staviti na mlade ljude i zajedno sa njima graditi bolju budućnost u našoj lijepoj Bosni i Hercegovini.

17. septembra 1995. godine, borci i starješine 511. slavne, 505. viteške i 503. slavne u sadejstvu sa drugim jedinicama 5. korpusa oslobodile su Bosansku Krupu. Taj datum, uz ostale značajne poput 1. septembra kada je formirana 511. slavna brdska brigada, Krupljani prigodnim sadržajima obilježavaju svake godine.

Dvadeset treća godina oslobođenja Bosanske Krupe i dvadeset šesta godišnjica formiranja 511. slavne brigade u okviru „Septembarskih dana slobode 2018“ obilježavat će se obilaskom spomen-obilježja i šehitluka, turnirima u boćanju, košarci i nogometu, biciklističkim maratonom, izložbom fotografija i slika, plesnom revijom, koncertom, kao i svečanom akademijom Općinskog vijeća.

Program obilježavanja

Septembarski dani slobode

  1. – 26. augusta

9:00 sati – Memorijalni turnir u boćanju „Mirsad Crnkić“

  1. septembar

16:30 sati – Obilazak Centralnog spomen-obilježja povodom Dana 511. slavne bbr.

17:00 sati – Centralna svečanost obilježavanja Dana 511. slavne bbr. (Plato kod Doma kulture)

  1. – 9. septembra

9.30 – Memorijalni turnir „Fikret Avdagić 2018“ (Igralište Idrinovac, u slučaju vremenskih neprilika sala MSŠ Safet Krupić)

  1. septembar

11:00 sati – Pokazna vježba vatrogasaca ispred zgrade Opće gimnazije i na Keju

12:00 sati – Izložba „Dokumenti vremenu“ autora Husnije Topića (Stari grad)

  1. septembar

8:00 sati – Marš stazama 511. slavne bbr. (Učenici Opće gimnazije Bosanska Krupa)

  1. septembar

9:00 sati – Nogometni turnir „Mom gradu“ (SRC Ade)

21:00 sati – Koncert Enesa Begovića (Trg Alije Izetbegovića)

  1. septembar

19:00 sati – Noćni bal voljenom gradu (Igralište Idrinovac, u slučaju vremenskih neprilika Dom kulture)

  1. septembar

10:00 sati – Obilazak spomen-obilježja u Bosanskoj Krupi i Bosanskoj Otoci i šehidskih mezarja u Jezerskom i Pištalinama

14:00 sati – Svečana sjednica Općinskog vijeća (Dom kulture)
 

15:00 sati – Kombinovana izložba fotografija i slika 92′-95′ (autori: Jasmin Pašalić, Šefik Veladžić i borci i starješine 511. slavne bbr., članovi Kluba umjetnika Feniks

  1. septembar

9:00 sati – Biciklistički maraton „Stazama 511. slavne“ – (Polazak ispred spomen-obilježja)

Pozivaju se oslobodioci Bosanske Krupe, ratni vojni invalidi, članovi porodica šehida i svi ostali građani Bosanske Krupe i susjednih općina da uzmu učešće i prisustvuju predviđenim programskim sadržajima kako bismo dostojanstveno i ponosno obilježili 26. godišnjicu formiranja 511. slavne i 23. godišnjicu oslobođenja Bosanske Krupe.
kabinet nacelnika

Bosanska Krupa, živopisni grad smješten na riječnim terasama Une i Krušnice, iznjedrio je brojne književnike, likovne umjetnike, vjerske i kulturne djelatnike. U ovom gradu ili njegovoj okolini rođeni su i neko vrijeme živjeli književnici Branko Ćopić, Murat Šuvalić, Husein i Sadik Šehić, Rizo Džafić, Enes Kišević, Faruk Šehić itd. Neke od ovih ličnosti, poput književnika Murata Šuvalića, zapostavljene su. U Predgovoru Antologije bošnjačke pripovijetke 20. stoljeća Enes Duraković zapisao je kako je Šuvalić “nepravedno ostao zameten u pamćenju književne historije”. Značajan iskorak u obnavljanju interesiranja za književno i publicističko djelo ovog dugo prešućivanog pisca učinjen je organiziranjem naučnog simpozija 1997. godine u Bosanskoj Krupi u povodu stogodišnjice Šuvalićeva rođenja.

Murat Šuvalić rođen je 10. februara 1897. godine u Bosanskoj Krupi. U ranoj mladosti ostao je bez roditelja. U rodnom gradu završio je mekteb i osnovnu školu, a četiri razreda gimnazije u Bihaću. Kao omladinac bavio se politikom i sudjelovao u đačkim buntovničkim organizacijama. Početkom Prvog svjetskog rata, zbog paljenja zastave na bihaćkoj gimnaziji u povodu rođendana austrijskog cara Franje Josipa I, izbačen je iz škole te pola godine zatvoren u Bihaćku kulu.

Poslije 1918. godine zaposlio se u advokatskoj kancelariji u kojoj je radio petnaest godina često besplatno pišući molbe i žalbe siromašnim sugrađanima. Hapšen je zbog stavova koji su se kosili s politikom vladajućeg režima. Ostao je dosljedan svojim idejama boreći se za prava i slobode bošnjačkog naroda. U borbi za socijalna prava i sigurnost ljudi, te učešće u vlasti, nisu ga mogli zaustaviti ni policijska zlostavljanja i sudske presude. Surova životna zbilja odrazila se i na njegovo stvaralaštvo. Opisivao je zlodjela žandara nad nejakima i siromašnima, mito i korupciju, patnje i osiromašenje bošnjačkog naroda. S druge strane, pisao je o nesalomivosti malog i čestitog krajiškog čovjeka.

Od 1928. godine bio je saradnik Novog Behara, Narodne uzdanice, Napretka, Islamskog svijeta, Hikjmeta i Obzora. Pored pjesama i publicističkih članaka pisao je zapažene novele. Kao i drugi krajiški književnici, naročito je bio uspješan u satiri, kojom je najčešće ismijavao vlast i državu. Široko obrazovanje pokazivao je u raznim naukama, posebno u historiji i geografiji. Pjesnik Husein Šehić smatrao ga je “živim leksikonom znanja”. Murat Šuvalić govorio je više stranih jezika.

Dugo je bio član i aktivista Mjesnog odbora Kulturno‑prosvjetnog društva “Gajret” u Bosanskoj Krupi. Zbog teškog života i boravka u zatvoru, Šuvalić je rano obolio. Poslije šest mjeseci teške bolesti umro je u četrdesetoj godini – 18. marta 1936. godine. Kako nije imao potomaka, iza Murata Šuvalića ostala su samo njegova objavljena djela, a prema kazivanju mještana, neobjavljena djela i porodičnu biblioteku zaplijenili su žandari nakon njegove smrti. Velika dženaza potvrda je poštovanja kojeg je uživao u svom gradu i ostalim dijelovima Bosanske krajine.

Objavio je oko pedeset pripovijedaka, pjesama, novinskih članaka, putopisa i povijesnih crtica. Prvi objavljeni tekst jeste Seljenje bosanskohercegovačkih muslimana u Tursku, s podnaslovom Apel iz Bosanske Krupe (Novi Behar, 1929. godine), a posljednji Lucin zavjet (Napretkov kalendar, 1936. godine). Među pripovijestima i pričama Murata Šuvalića ističu se: Moj junac, Starac Nuhan, Ah, nije to Bog…, Bogaljev ponos, Na Jagodnjaku, Prosjak Osman, Saida, Priča o Fahrudin-begu, Kočijaš Mehmed, Rifatova smrt, Behdžetova ljubav, Adila, I zbog vjere i zbog naroda, Razoreni život, Muhtar Mahmut, Na putu i Ja sam kadija, a ti nijesi ništa. Najzanimljivija priča, Moj junac, govori o čovjeku zaljubljenom u slobodu koja mu je uskraćena zbog društvenih okova. Podjednako je interesantna i pripovijest Ja sam kadija, a ti nijesi ništa, u kojoj opisuje skromnost, čestitost i veliku učenost reisul-uleme Mehmeda Džemaludina ef. Čauševića u odnosu na njegovog uobraženog učenika – kadiju Esada.

O Muratu Šuvaliću pisali su Muhsin Rizvić, Husein Šehić, Salim Budimlić, Munir Šahinović Ekremov, Džemil Krvavac, Abdurahman Mešić, Husein Muratbegović, Mahmud Traljić, Rizo Džafić, Ibrahim Kajan, Amir Brka, Mustafa Ćeman i drugi.

Prva Šuvalićeva zbirka Izabrane pripovijesti objavljena je 1942. godine. Njen urednik Alija Nametak napisao je da je Šuvalić bio “najčitaniji beletrist-književnik bosanskih muslimana cijelog desetljeća”. Skoro četiri decenije dugu šutnju o ovom piscu prekinuo je prof. dr. Muhsin Rizvić 1980. godine. Nakon toga, o Šuvaliću je objavljeno nekoliko priloga u bihaćkim Krajiškim novinama te banjalučkom književnom časopisu Putevi. Početkom devedesetih, o Šuvaliću je objavljeno nekoliko tekstova u Muslimanskom glasu, Preporodu i Muallimu.

U Antologiju bošnjačke pripovijetke 20. stoljeća Enesa Durakovića uvrštena je i Šuvalićeva pripovijetka Moj junac. Dvije godine poslije, 1997. godine, organiziran je i simpozij o Muratu Šuvaliću. Ibrahim Kajan na tom je skupu kazao: “Murat Šuvalić zaista je bio briljantna intelektualna figura svoga vremena i svoje domovine. Tako jasno i tako evidentno emitiranje promišljanja zadanog svijeta, Šuvalić je u svom vrlo kratkom životu ispisao publicistikom, svojim tekstovima koji su nerijetko cijele studije – društveno‑političke monografije o muslimanskim narodima i njihovim državama, ali i o Bošnjacima…”

Iste godine objavljena je zbirka Izabrana djela Murata Šuvalića sa šesnaest pripovijetki, pet pjesama te nekoliko članaka i putopisa, koju je priredio dr. Rizo Džafić. Nakon višegodišnjeg istraživanja, dosad najopsežniju studiju o Šuvaliću i njegovim objavljenim radovima uradio je mr. Edvin Alijanović objavivši monografiju Život i djelo Murata Šuvalića. O Šuvaliću je pisao i njegov sugrađanin Fuad Mujakić: “Njegovi Krupljani ga ne pamte samo kao vrsnog pisca, već i kao velikog prijatelja i komšiju, uglađenog gospodina sa šeširom na glavi, koji je u šetnji preko starih drvenih mostova pozdravljao svoje sugrađane skidanjem šešira uz lagani naklon tijela, a oni su mu pozdrave uzvraćali s poštovanjem.” U svojoj knjizi Pisma i zapisi Sadik Šehić također pohvalno piše o Šuvaliću: “Bio je čovjek velikog srca, plemenite duše i bistra uma. Želio je da usreći svakoga, spreman da oprosti grijehe ljudima, ali se nije bio u stanju nositi s pokvarenjacima i šićardžijama koji su na račun svojih tobožnjih zasluga grabili sve do čega su mogli doći i tlačili svoju siromašnu okolinu kako bi izbili u prve redove.”

Prozna djela Murata Šuvalića mogu se svesti na nivo novela s pripovijedanjem u trećem licu. Svakodnevne brige, potrebe, prohtjevi običnog čovjeka u središtu su zbivanja. Veliku pažnju Šuvalić posvećuje slikanju duševnih stanja glavnih junaka. Literatura mu je puna faktografije. S druge strane, manjak dijaloga bitno je obilježje njegovog pripovijedanja.

U njegovom stvaralačkom opusu bitno mjesto zauzimala je i publicistika. Njegovi članci o Palestini, Misiru (Egiptu), Afganistanu, Sultanatu Maroku vrhunske su elaboracije o državnom i međunarodnom pravu, o političkim prilikama te o historijskim, geografskim, kulturnim i ekonomskim osobenostima ovih zemalja. U tekstu Palestina konstatirao je da je “židovska država jedan fatalan diletantski eksperiment”. Svjestan propasti Egipta i povlačenja turske vlasti iz Palestine, svojim tekstom ukazivao je na varke velikih sila koje nisu na strani žrtve, nego na strani jačih.

Šuvalić je bio veliki zagovornik tradicionalnog života i tradicionalnih porodičnih i društvenih vrijednosti. Njegova žudnja za prošlim vremenima nija bila u koliziji s progresom. Alijanović navodi da Šuvalić žali za “pozitivnim moralnim i životnim vrijednostima, za čestitošću, poštenjem, za ravnotežom etičkih nazora, skladnim odnosima među ljudima i razumijevanju tuđih sudbina, za životnom sigurnošću i povjerenjem u budućnost, ali jednako oštro kritizira i poroke muslimanskog svijeta, osobito ćudorednu iskvarenost, bahatost i zaostalost svojih zemljaka”. Bio je i pisac progresivnih političkih usmjerenja, vjerujući da književnost treba biti u službi ostvarenja plemenitih ciljeva društva.

Kao pisac oštrog pera, osobenog stila i velike odvažnosti, ukazivao je na najaktualnije probleme svoga doba koji su vodili moralnom urušavanju i kulturnom nazadovanju zajednice. Alija Nametak napisao je da je Šuvalić “kao hirurg vršio vivesekciju društva svog užeg zavičaja i bez poštede udarao po svima koje je smatrao krivcima”. Njegov književni opus predstavlja buntovnički krik protiv društvenih anomalija, zla i nemorala kojemu je svjedočio, protiv tlačitelja naroda čija je žrtva i sam bio, a posebno protiv javnih ličnosti iz vlastitog naroda koje su lošim vladanjem skrnavile temeljne vrijednosti bošnjačko-muslimanskog tradicionalnog života.

Edvin Alijanović piše da “djelo Murata Šuvalića ima bogatu jezičko-stilsku dimenziju, bogatstvo tematskih krugova i snažnu lirsku misaonu i rodoljubnu dimenziju”. Djela su mu prozno-poetske dionice o ljepoti krajiških pejzaža, krupskih sokaka i mahala, Krupljana, ali i ostalih Krajišnika. “Osnovna crta svih Šuvalićevih pripovijetki je oštra satira na sav onaj nerad, pokvarenost i krvoločnost predstavnika zločinačke diktature koja je bila usmjerena da nacionalno i moralno dotuče i onesposobi u grčevitoj borbi čvrste Krajišnike. Njegovo djelo je politička hronika narodnoga stradanja, zbirka golih činjenica, vjerski prikaz svih mrskih grubosti, iskaljenih na bijednom narodu od strane tadašnjih upravljača”, navodi Alijanović.

Šuvalić je bio zabrinut zbog iseljavanja bošnjačkog stanovništva u Tursku između svjetskih ratova. Najžešći protest izražava u članku Apel iz Bosanske Krupe, u kojem govori o teškom položaju bosanskohercegovačkih muslimana koji su nakon austrougarske okupacije Bosne u više navrata bili prisiljeni napustiti svoja višestoljetna ognjišta i odseliti u Tursku.

U pripovjesti Starac Nuhan ukazuje na historijsku i moralnu potrebu ostanka u vlastitom zavičaju. Starac Nuhan, glavni lik pripovijesti, povučen u samoću traga za razlozima koji obavezuju njega i svakog drugog Krajišnika da, uprkos svim teškoćama i nedaćama koje ih pritišću od dolaska Austro-Ugara u Bosnu i Hercegovinu, ostaju u svojoj zemlji čuvajući svoju vjeru islam i kućni prag. Šuvalićev stav o muhadžirluka najbolje se ogleda u Nuhanovom savjetovanju sina Ahmeta: “Dijete, mi ne selimo u Tursku! Sve nevolje, patnje, nerodice i zapostavljanja, ipak, mi ćemo vjerom u Boga i radom izdržati, preživjeti i opet sretni biti u svom dragom zavičaju. Znaš, moj jedini sine, ovdje je nas Bog stvorio, da mu se klanjamo; ovdje su naši djedovi od pamtivijeka. Oni su samo živjeli za ovaj zavičaj. Borili se za sultana i protiv njega samo za ovu grudu zemlje, za ove čaire, polja i golijeti da ih se spase, da ih se obrani, a nikad i nikad za pare…”

Husein Šehić, krajiški pjesnik i prozaist, bio je veliki prijatelj Murata Šuvalića. Još za Šuvalićeva života napisao je pjesmu Motiv krajiškog proplanka, s posvetom: “Mom dobrom ahbabu Muratu Šuvaliću”, a koja je objavljena u Novom Beharu 1931. godine. U povodu književnikove smrti, Šehić u istom časopisu objavljuje dirljivu pjesmu Pod našim lipama. Tri godine kasnije, 1939. godine, potaknut nebrigom prema piscu kojem do tada ni nišan nije bio podignut, u kalendaru Narodna uzdanica piše Sjećanje na mrtvog druga Murata.

Murat Šuvalić sahranjen je u naselju Mahala u Bosanskoj Krupi. Nekoliko godina nakon smrti, poslije apela građana, nišan mu je podigao obrtnik Stanko Tajić iz Bosanske Otoke. Kada je građena bolnica u Mahali, i Šuvalićev nišan prenesen je na Lipik. Među borovim stablima, napola zatrpan u zemlju i prekriven mahovinom, nišan je danas teško primjetan.
krupljani.ba

Nova školska godina počela je ovog ponedjeljka. Kao i svake godine, kroz problematiku obrazovanja nazire se i mogućnost štrajka, loša opremljenost škola te grijevna sezona, odnosno problematika ogrijeva, s kojom se direktori bore već dugi niz godina.

Šta će nam donijeti ovaj septembar, tek je da vidimo. Problem škola ove godine, od gore pobrojanih, znatno će zasjeniti onaj koji govori o hronično manjem broju djece i iako je već odavno izazvao paniku medu prosvjetnim radnicima,ove činjenice postaje svjesna i lokalna zajednica.

Tome svjedoče i liste tehnološkog viška, gdje su profesori, po svoj prilici, ostavljeni da sami rješavaju svoja zaposlenja, te da ‘ganjaju’ časove po različitim školama da bi imali normu. Da li su ipak tome djeca kriva, odnosno manjak djece ili pogrešna i neplanska politika upošljavanja.

Posljedice nažalost osjećamo svi, a najviše kroz kvalitet sistema obrazovanja djeca i njihovi roditelji. Preko tri stotine nastavnika sa Unsko-sanskog kantona je tehnološki višak, od toga su dvadeset i četiri profesora razredne nastave, što bi se ugrubo moglo izračunati da nam na USK fali preko dvadeset i četiri razreda. Gdje su ta djeca te koliki će odljev biti tek narednih godina?!

Koliko će još nastavnika biti tehnološki višak i šta će Ministarstvo obrazovanja, nauke i kulture USK uraditi po tom pitanju? Surova statistika!

Tražeći pokazatelje kakvo je stanje kada je u pitanju broj djece i trend pomenutog odljeva obratili smo se našim osnovnim školama.Tako u čebri osnovne škole sa područja naše općine kada se gleda raspon od deset godina, 2008. godine u Bosanskoj Krupi u prvi razred upisano je 293 djece.

Ove školske godine, u četiri osnovne škole s područja općine, centralne i područne, upisano je ukupno 206 prvačića. To je 87 učenika manje nego prije deset godina.

No ta brojka nije najlošija…

NZanimljiv je podatak koji govori o trendu u samo dvije godine. Naime 2016.godine, upisano je 289 prvačića, što je samo četiri djeteta manje nego prije osam godina, dok su od 2016. do 2018.godine,dakle u samo dvije godine, ‘nestala’ 83 djeteta.

A to je samo prvačića! Koliko je tek ukupno djece iz ostalih razreda otišlo?! Koliko je otišlo djece sa kantona?! Iz države?Do podataka je teško….

ostoji li rješenje i kako da ga iznademo?! Po pedagoškim standardima, ovih 87 učenika činilo bi tri prva razreda na području općine. To su tri učiteljice/učitelja, to je osamdeset sedam porodica za koje sigumo znamo da nisu više u Bosanskoj Krupi.

Počinje nova školska godina, trećeg septembra, kao i svaka druga! Nikad manje djece u razredu, nikad manje razreda, nikad manje časova i nikad više tehnoloških viškova nastavnika na spiskovima… Djece sve manje,a kažemo da su djeca naša budućnost…gubimo li bitku ili…jesmo li je uopće i vodili?!

Elma Velić/Radio BK

Trideset dana ostavljen je rok općini Bosanska Krupa da poduzme određene korake na rješavanju pitanja deponije rude mangana na željezničkoj stanici u Bosanskoj Otoci. Zaključak je ovo koji je donešen na protestnom okupljanju mještana MZ Otoka II kojeg su održali u subotu 1. septembra.

Mještani su se na ovakav potez odlučili, jer kako kažu ne žele više deponiju koja zagađuje okolinu i uništava zdravlje njihovo njihove djece. Kiša kada padne sapira rudu u Unu, ali je snosi i u njihova dvorišta, kada je vjetrovito prašina mangana se podiže i o posljedicama po zdravlj,kako i sami kažu svakom normalnom čovjeku posebno ne treba objašnjavati. Osim toga bageri dolaze noću utovaraju rudu, stvarajući pri tom ogromnu buku zbog čega su mještani dodatno isfrustrirani.

U izjavi za RadioBK predstavnik mještana MZ”Otoka II” Enijaz Komić kaže da samo žele da se deponija izmjesti, jer „ne možemo jednostavno živjeti na ovakav način i u ovakvim uslovima.” Peticija sa 105 imena za izmiještanjem deponije dostavljena je na sve adrese za koje su smatrali da su relevantne za rješavanje, za oko 300-tinjak domaćinstava, velikog problema.

Kažu, inspekcija za rudarstvo USK je dolazila i na terenu usmeno konstatovala da deponija ne zadovoljava ekološke standarde tj. da je područje neuslovno za egzistiranje deponije. Ukoliko se u roku od 30 dana ne pokrenu aktivnosti razgovori sa akterima priče mještani ne isključuju da će blokirati put kojeg su oni izgradili vlastitim sredstvima i koji sa svojom debljinom od pet cm ne može podnijeti težinu kamiona te su oštećenja već vidljiva.

„Mi ćemo u svakom slučaju izbjeći takve susrete, takvi susreti su vrlo neprijatni, ali ukoliko ne bude sluha od onih koji bi trebali da reaguju onda čemo mi reagovati,iako znamo da je to kažnjivo i da nije ni kulturno ni civilizirano…ali ukoliko budemo morali i taj potez povud…učiničemo i to”- kaže jedan od mještana MZ “Otoka II”.

Koliko smo uspjeli saznati vlasništvo nad zemljom gdje se ruda odlaže je Željeznica FBiH. Šta je u posjedu rudnika Mangana do te informacije za sada nismo došli. Kontaktirali smo Općinu Bosanska Krupa koji su nas obavijestili da je nedavno u Kabinetu načelnika održan sastanak kojem su prisustvovali direktor Rudnika mangana, direktor Željeznica FBH, inspektor kao i predsjednik MZ “Otoka II” i da su obavljeni razgovori na temu deponije, da su odredjeni koraci dogovoreni, ali da su u osnovi problema imovinsko-pravni odnosi. Deponija rudnika mangana na željezničkoj stanici u Bosanskoj Otoci, oni nešto stariji znaju, egzistirala je i prije rata za koju mještani kažu da je tada uništavala zdravlje i pravila probleme svima koji žive u blizini: „Jeste, deponija je bila, ali u onom sistemu nisi smio ništa red,sad smiješ!”- kaže Enijaz.
Sve u svemu rok je počeo teći, a mještani su,kažu, odlučni u svojoj namjeri da se deponija izmjesti, jer u njenoj blizini ne žele da žive ni oni ni njihova djeca.
radiobk.ba

NAJNOVIJE VIJESTI

VASA REKLAMA

WEB LINKOVI