U Srbiji će u ponedjeljak u škole krenuti i 344 učenika iz migrantskih porodica, smještenih u centrima za azil i prihvatnim centrima, priopćilo je u nedjelju povjereništvo za izbjeglice i migracije Srbije.

Oni će u školskoj 2018/2019. godine nastavu pohađati u 33 škole u općinama i gradovima u kojima su smješteni i centri za azil i prihvatni centri, a još trideset troje djece iz migrantskih porodica bit će uključeno u obavezno predškolsko obrazovanje pri školama ili u dječjim vrtićima.

U okviru Podrške Evropske unije upravljanju migracijama, u Srbiji se u pojedinim prihvatnim i centrima za azil finansira i prijevoz djece do škola.

Srbija je, kako se navodi u priopćenju povjereništva, “jedna od rijetkih zemalja koja je u svoj obrazovni sistem uspješno uključila djecu migrante, zbog čega joj međunarodna zajednica, prije svega EU, odaje priznanje”.

Među djecom migrantima koja polaze u školu je i 27 maloljetnika bez pratnje o kojima posebnu brigu vode centri za socijalni rad, a nastavnici u tim školama prošli su posebnu obuku i radit će po uputama koje je pripremilo ministarstvo prosvjete.

U ovom trenutku u pet stalnih centara za azil i 10 prihvatnih centara diljem Srbije smješteno je ukupno 3360 migranata, većinom iz Afganistana, Pakistana, Irana, Iraka i Sirije, javlja Hina.

Devet osoba je povrijeđeno na novim suparničkim protestima u kojima je u subotu u Kemnicu u Njemačkoj učestvovalo više od 8.000 ljudi, a organizirali su ih protuimigrantska krajnja desnica s jedne strane i lijevi pokreti s druge.

Taj grad u Saskoj, u nekadašnjoj Istočnoj Njemačkoj, već je sedam dana središte mobilizacije njemačke krajnje desnice protiv stranih useljenika, nakon ubistva za koje se sumnjiče tražitelji azila.

Sami skupovi su prošli bez incidenata, u nazočnosti velikog broja policajaca kako bi se spriječio sukob pristaša dva tabora.

Međutim, sukob je izbio u trenutku kada su se demonstranti razilazili, a najodlučniji među njima su se htjeli približiti jedni drugima kako bi se razračunali.

Policija u saopćenju objavljenom kasno navečer navodi da je devet osoba povrijeđeno tokom njene intervencije kako bi spriječila izravno sukobljavanje.

Uz to, tokom održavanja skupova, u četvrti u predgrađu Kemnica četvorica maskiranih napadača pretukla su tokom večeri dvadesetogodišnjeg Afganistanca. Policija navodi da je lakše povrijeđen.

Gotovo 4.500 ljudi je izašlo na ulicu na poziv pokreta krajnje desnice, uglavnom Alternative za Njemačku (AfD) i pokreta Pegide koji je protiv islama i Merkel.

Neki su uzvikivali “Mi smo narod”, preuzimajući slogan demonstranata u vrijeme pada komunizma u DDR-u u jesen 1989. i “Merkel, odlazi!”, noseći njemačke zastave. Drugi su nosili velike fotografije žrtava napada koje su, tvrde, počinili tražitelji azila.

Istovremeno je, na poziv nekih udruženja i lijevih političkih stranaka, skoro 3.500 ljudi, prema procjeni policije, prošetalo u povorci, uzvraćajući sloganom: “Srce, a ne mržnja.”

Vlada je, preko ministra vanjskih poslova Hajka Masa (Heiko Maas), poduprla potonji skup nakon kojeg će se u ponedjeljak održati rok koncert protiv ksenofobije pod sloganom “Više nas je”.

– Njemačka je donijela Evropi neopisivu patnju. Ako ljudi danas ponovo hodaju ulicom izvodeći nacistički pozdrav, naša nas prošlost obavezuje da odlučno stanemo u odbranu demokratije – napisao je na Twitteru.

Prošlog vikenda, u noći na nedjelju, ubodima nožem ubijen je 35-godišnji Nijemac, nakon čega su privedena dvojica mladića, Sirijac i Iračanin. U nedjelju nakon ubistva osamstotinjak simpatizera krajnje desnice pošlo je u “lov” na strance u tome gradu, a hiljade ih se ponovno okupilo u ponedjeljak navečer. Policija je morala tražiti pojačanje iz drugih gradova.
mojusk.ba

Njemačka konzularna predstavništva u zemljama zapadnog Balkana ne mogu da obrade zahteve za radnim vizama čiji broj se u prvoj polovini ove godine udvostručio.

Prema pisanju nemačkog Špigla, u prvoj polovini 2018. godine, u šest zemalja zapadnog Balkana podneta su 52.000 zahteva za radnim vizama što je dvostruko više nego u istom razdoblju 2015. godine.

“Broj zahteva za vizama uveliko je nadmašio kapacitete naših konzularnih predstavništava što je urodilo rastućim brojem pritužbi predstavnika privrede, politike i civilnog društva”, piše u internom dokumentu nemačkog Ministarstva spoljnih poslova u koji je nemački list imao uvid, prenosi Hina.

U dokumentu se navodi da je izdavanje viza u inostranstvu ključni instrument kontrole useljavanja od kojeg ne žele da odstupe.

Nemačka je 2016. Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, Makedoniju, Crnu Goru i Albaniju proglasila bezbednim zemljama čime su izgledi za sticanje prava na azil za građane ovih zemalja u Nemačkoj smanjeni na najmanju moguću meru.

Najviše radnih viza dosad je izdato za sektore građevinarstva, gastronomije i nege osoba.

Cijene udžbenika su previsoke za naše skromne budžete, najčešći su komentari roditelja školaraca, kojima početak nove školske godine predstavlja pravu moru.

A nabavka udžbenika samo je početak. Uz knjige, potrebno je kupiti i svu školsku opremu – ruksake, pernice, olovke, opremu za fizičko i likovno vaspitanje. Za to su se i ove godine pobrinuli studenti i volonteri iz Sarajeva u želji da pomognu roditeljima.

Humanitarna organizacija studenata Ruku na srce organizira projekat pod nazivom Opremimo djecu za školu.

“Akcija prikupljanja se realizira već treću godinu, a projekat podrazumijeva prikupljanje sredstava, odnosno donacija školskog pribora koja će se dijeliti djeci iz socijalno ugroženih porodica s područja Kantona Sarajevo, kako bi im uljepšali početak školske godine“, govori za Radiosarajevo.ba Anela Suljović, PR ovog Udruženja.

Imajući u vidu da početak školske godine sa sobom nosi i značajne izdatke za roditelje, cilj akcije je pomoći djeci iz porodica teškog materijalnog stanja, kako bi mališani mirno krenuli u novu školsku godinu.

Akcija prikupljanja samih donacija traje do 8. septembra 2018. godine, nakon čega slijedi podjela paketića u kojima se nalazi školski pribor za mališane.

S obzirom na to da akcija prikupljanja donacija traje još nekoliko dana, Udruženje Ruku na srce poziva sve građane i predstavnike kompanija da se uključe u realizaciju projekta, doniraju u skladu sa svojim mogućnostima (svesku, ruksak, olovku) i na taj način doprinesu uspješnoj realizaciji ovog projekta.

“Humanitarna organizacija studenata je udruženje koje okuplja mlade ljude, studente Univerziteta u Sarajevu, s ciljem pružanja pomoći socijalno ugroženim porodicama“, ističe Suljović .

Na pitanje koliki je odziv građana kada je ova akcija u pitanju, Suljović nije krila zadovoljstvo.
“Na našu radost zaista je odziv javnosti veliki pa uspijevamo prikupiti veliki broj donacija koje kasnije idu u ruke male raje za njihov novi školski početak. Građani najviše doniraju sveske, olovke, bojice, pribor za likovnu kulturu i ruksake, a mi kasnije pravimo podjednake paketiće koje uručujemo onoj djeci kojima je pomoć zaista potrebna“, navodi naša sagovornica.

Suljović nam govori kako brojni građani i predstavnici kompanija uplaćuju novac i na njihov žiro račun koji se može naći na web stranici www.rukunasrce.ba.

“Mi od tog novca kupujemo ono što nam nedostaje kako bi paketići bili podjednaki. Sve donacije školskog pribora kao i školskih knjiga građani mogu predati u naše prostorije, na adresi Esada Pašalića broj 8, u sarajevskom naselju Dobrinja, subotom i nedjeljom u periodu od 10 do 12 sati ili bilo kome od članova Udruženja u nekom drugom terminu“, ističe ona.

Zanimalo nas je i koliko su volonteri uključeni u ovaj projekat i koji je njihov opis ovog humanog posla.

“Volonteri su uključeni u svaku našu akciju. Postoje ljudi koji se jave i kažu na kojoj adresi živi, donirali bi, ali nisu u mogućnosti da dođu, tada neko od naših volontera ode na adresu i preuzme donaciju. Na kraju i oni učestvuju u pakiranju samih paketića, te u širenju informacija i promociji samog projekta“, rekla je na kraju razgovora za naš portal, Anela Suljović, PR udruženja Ruku na srce koje djeluje pod motom:

“Znamo da ne možemo promijeniti svijet, ali ponekad je i malo dovoljno da nečiji svijet učinimo ljepšim”.

radiosarajevo.ba

Otkad je Fuad Kasumović došao na čelo grada, zabilježeni su brojni incidenti, poput gađanja fasciklom te vrijeđanja u kojima prvi čovjek Zenice s govornice vijećnike naziva “glupanima”, “budalama”, “dvotarifnim brojilima”…

Dešavanja koja su obilježila posljednje dvije godine rada Gradskog vijeća (GV) Zenica, mogla bi se, bez imalo pretjerivanja, nazvati rijaliti šouom u domaćoj produkciji. Otkako je, dolaskom Fuada Kasumovića na čelo grada, zaživjela i praksa da se sjednice Vijeća uživo prenose na TV-u, i javnost je mogla svjedočiti brojnim incidentima u Velikoj sali Gradske uprave.

Program uživo

Glavni akter, odnosno Veliki brat ovog šou programa, kako ga po kuloarima oslovljavaju vijećnici, upravo je gradonačelnik Kasumović, kojeg su neki gađali fasciklom, a on je mnoge vrijeđao s govornice nazivajući ih “glupanima”, “budalama”, “dvotarifnim brojilima”… U pogrdnom kontekstu čak je spominjao i titule hafiza i muftija.

Slične situacije mogle bi se nabrajati unedogled, a da cirkus bude potpun, vjerovatno je doprinio i prijenos sjednica na lokalnoj televiziji, ali i na Facebook profilu televizije.

Početak sjednica obično diktira i TV program uživo, a česta su kašnjenja zbog toga što se čeka zeleno svjetlo da je prijenos počeo, a tada i vijećnici dobivaju posebnu energiju.

Sve zna toliko eskalirati da je neophodna i policijska intervencija, kakav je slučaj bio u martu ove godine nakon što je Mensud Keleštura (A-sda) fasciklom gađao gradonačelnika Kasumovića. Svemu su kumovale višemjesečne uvrede koje je Kasumović upućivao na račun Kelešture.

No, ni ta blamaža, kad je intervenirala policija, a sjednica prekinuta, nije bila dovoljna da se Kasumović počne ponašati civilizirano. Najsvježijem primjeru svjedočili smo na posljednjoj sjednici Gradskog vijeća, kad je Kasumović nazvao Kelešturu budalom.

– Budale poput tebe su me prijavile Tužilaštvu – rekao je Kasumović, obraćajući se s govornice Kelešturi.

Ovaj vijećnik kaže da je upravo zbog silnih uvreda i kleveta pokrenuo tužbu zbog narušavanja ugleda i časti.

– Mene je vrijeđao da sam završio postdiplomski studij u Kaćunima, iako svi znaju da sam magistrirao na Univerzitetu u Sarajevu. Vrijeđanja s govornice nikako ne dolikuju jednom gradonačelniku. Osim toga, to predstavlja kršenje Poslovnika o radu. Sjednice su postale opći cirkus – ističe Keleštura, pojašnjavajući da svi oni koji ne prihvataju Kasumovićeve prijedloge, postaju žrtve njegovih uvreda, omalovažavanja, vrijeđanja i pokušaja diskreditacije.

Pravo lice

Tako je Kasumović, također na posljednjoj sjednici, izrevoltiran stavovima svoje opozicije, univerzitetskog profesora Spahiju Kozlića (SDA) tri puta nazvao glupanom.

Prema Kozlićevim riječima, gradonačelnik nema elementarnog odgoja, a njegov vokabular sastoji se od uvreda, prijetnji, nipodaštavanja, najgrubljih neistina i ucjena.

– To je pokazao još na prvom susretu s vijećnicima u novembru 2016. godine. Tada je rekao da mu vijećnici ne trebaju i da može vladati sam. Vijećnike koji ne glasaju kako on kaže i koji misle drugačije, zove kriminalcima, filozofima, slučajevima za psihijatriju, plaćenicima, glupanima, luđacima, osovinom zla… – ogorčen je Kozlić.

Dodaje da ovakvo ponašanje, nažalost, dio vijećnika direktno ili indirektno podržava, a Kasumović na ovaj način pokazuje pravo lice. Ono je, kaže Kozlić, i lice najnižih slojeva pojedinih politika u BiH.

I vijećnik Almir Dračo (SDA) česta je žrtva omalovažavanja s govornice, kojem se Kasumović ismijava i omalovažava ga zbog toga što Dračo nosi časnu titulu hafiza, jer zna Kur’an napamet.

Budući da Kasumovićeve neslane upadice završe i u diskusijama na društvenim mrežama, Dračo ga je pozvao da kolege u Vijeću naziva imenima i prezimenima, a ne njihovim titulama. No, Kasumoviću nije dugo trebalo da zaboravi molbu i nastavi po starom. Ne obazire se ni na opomene koje ponekad dobije od predsjedavajućeg GV-a Gorana Bulajića (DF).

– Nažalost, ni za godinu obavljanja funkcije predsjedavajućeg nisam uspio uspostaviti predviđene norme ponašanja na sjednicama. Svi su dužni pridržavati se Etičkog kodeksa, ali često dolazi do žustrih dijaloga između gradonačelnika i pojedinih vijećnika – priznaje Bulajić u izjavi za naš list, podsjećajući da je morao praviti pauze, pa čak i prekidati sjednice, da bi se, kako kaže, “smirili duhovi”.

Govor mržnje

Osim uvreda, na sjednicama često svjedočimo i međusobnim provokacijama, baš poput onih u “Velikom bratu”, “Zadruzi”, “Parovima”… kada pojedinci nastoje čak izazvati fizički kontakt ili diskvalificirati suparničke kolege.

Tako je Kasumović na posljednjoj sjednici u nekoliko navrata od pojedinih vijećnika uzimao i sakrivao crveni karton koji služi za glasanje protiv neke tačke dnevnog reda, kako bi ih spriječio da se usprotive njegovim prijedlozima.

Jasmin Hodžić (SBB), dopredsjedavajući Gradskog vijeća Zenice, osuđivao je u više navrata tokom sjednica govor mržnje i uvrede koje se sve češće iznose s govornice.

– Osuđujem svaki govor mržnje i nepoštivanja bilo koga. To, prije svega, nije moralno, a ni prema Poslovniku, da jedan zvaničnik i osoba koja predstavlja cijeli grad govori takvim riječima i naziva ljude pogrdnim imenima. Nedopustivo – zaključuje Hodžić.

Nespremna pomoćnica

Koliko je sve postalo neozbiljno i degutantno, svjedoči i primjer Fatime Vojvodić, pomoćnice gradonačelnika za privredu i finansije, koja je na posljednju sjednicu došla nespremna.

Vojvodić je trebala objasniti vijećnicima koliko je novca izdvojeno za nagrade pobjednicima međunarodnog tendera arhitektonsko-urbanističkog konkursa za izradu idejnog rješenja Gradske vijećnice s uređenjem centralnog gradskog trga i podzemne garaže u Zenici. Izbjegavajući obznanuti koliko su novca dali u prva tri mjesta, iako su pobjednici izabrani još u februaru, Vojvodić je kazala: “Ne znam, zaista, tek sam došla s godišnjeg odmora.”

Nagrada za “ćutologe”

I dok ima onih koji se nastoje boriti protiv kabadahijstva prvog čovjeka Zenice, postoje i vijećnici koji šute i podržavaju sve što kaže. Jedan od njih je i Adnan Zuban (DF), o čijoj naklonosti Kasumoviću svjedoče i brojne fotografije na društvenim mrežama. S druge strane, očito je uslijedila nagrada za poslušnost – nedavno je renoviran trg u Crkvicama, gdje Zuban i živi.

Musiću se zamantalo

Još se prepričava kako se prije nekoliko mjeseci Asim Musić, vijećnik ispred nacionalnih manjina, nakon opširnog izlaganja, sapleo na stepeniku kod govornice i pao. Srećom, nije se povrijedio, a mnogi su rekli kako mu se zamantalo od problema koje ne uspijeva riješiti u korist romske populacije.

Ajvaz: Pojedinci nisu kadri javno komunicirati na primjeren način

Prema riječima Semine Ajvaz, šefice Odsjeka za komunikologiju Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru i ekspertice za političku komunikaciju, kulturu ponašanja i ophođenja prema sagovorniku, očigledno je da “pojedini vijećnici u Gradskom vijeću Zenice, na čelu s gradonačelnikom Kasumovićem, ne prepoznaju javni prostor kao scenu na kojoj dijalogom i asertivnom komunikacijom trebaju ostvariti pogodna rješenja, u prvom redu za građane, jer su oni, zapravo, servis građana”.
– Njihove sjednice su najčešće burne, obiluju izjavama neprimjerenim vremenu i prostoru, a vokabular je neprilagođen javnom komuniciranju. Bezbroj puta smo imali priliku da čujemo kako se personalno vrijeđaju, omalovažavaju… pa čak i da se fizički obračunavaju, pri čemu je intervenirala i policija. Zaključak je da svjedočimo najprimitivnijim raspravama, na kojima dominira govor mržnje, te da pojedinci nisu kadri javno komunicirati na primjeren način, to pogotovo ne priliči prvom čovjeku tog grada. Psovke i neartikulirani zvuci nisu primjereni čak ni na pijacama i koridama, a kamoli u gradskoj vijećnici – kaže Ajvaz.

avaz.ba

Od oktobarskih izbora, birači će glasačke listiće ubacivati u transparentne kutije. To bi trebalo, kažu u CIK-u smanjiti neregularnosti. No sumnju na fer i korektne izbore bacio je broj birača na biračkom spisku koji Je skoro izjednačen broju popisanih građana, ali i činjenica da je broj birača u odnosu na prošle izbore porastao za 172 hiljade.

Transparentne glasačke kutije, njih 10.000 za 3,351 miliona glasača. Ništa ne bi bilo čudno da u BiH prema poslednjem popisu ne živi 3,5 miliona stanovnika, samo 200.000 više.

“Svjetski prosjek je negdje između 78 i 82 posto populacije da se nalazi na biračkom spisku iz prostog razloga što otprilike taj procenat populacije čine maloljetna lica koja nemaju pravo glasa, ako gledamo popis stanovništva procenat maloljetnika je negdje oko 18 posto”, objasnio je Dario Jovanović iz Koalicije Pod lupom.

To bi u praksi značilo da u BiH živi više od 600.000 maloljetnika, te bi prema toj računici na biračkim spiskovima trebalo biti 2,9 miliona glasača, a ne 3,3. Odakle razlika od 400.000?

“Razlika je mogla da se desi iz tog razloga što jednostavno birači koji imaju važeče CIPS-ove lične karte u BiH, žive izvan BiH i nisu se popisali”, odgovorila je Maksida Pirić, portparol CIK-a.

Pravo glasa npr. za članove Predsjedništva iz FBiH ima nešto više od dva miliona i 90.0000 građana. Iz Republike Srpske milion i 260.000.

“To je jedna činjenica da popis stanovništva koji je napravljen u BiH ne odražava stvarno stanje. Da je daleko tačniji izvod iz centralnog biračkog spiska jer svi građani koji su izvadili ličnu kartu nalaze se na tome, što ne znači da žive u BiH”, naglasio je Vehid Šehić, bivši član CIK-a.

Broj birača je porastao i u odnosu na prošle izbore, za 172.000. Na lokalnim izborima 2016. godine pravo glasa imalo je tri miliona i 179.000 birača. Iz Koalicije Pod lupoom upozoravaju na neredovno ažuriranje spiskova.

“U maju ove godine su uklonili sa biračkih spiskova više od 5.000 umrlih lica za koja imaju saznanja da su umrli, ali nemaju proceduralne okolnosti da ih skinu sa biračkog spiska”, ukazao je Jovanović iz Koalicije Pod lupom.

“Uočili smo, a na osnovu prijave samih građana da je pojedine birače neko mimo njihove volje i mimo njihovog znanja prijavljivao da glasaju izvan BiH. To znači da je došlo do zloupotrebe ličnih podataka i falsifikovanja dokumenata”, istaknula je Pirić, portparol CIK-a.

Iz CIK-a potcrtavaju da su to jedini problemi koje su primjetili, te su ranije najavili da će alarmirati nadležna Tužilaštva kako bi se ovaj problem riješio.

/N1

Predsjednik Europske Komisije Jean-Claude Juncker u petak je potvrdio kako će se u Europi, izgledno je, prestati pomicati sat

Nakon velike ankete više od 80 posto građana izrazilo je podršku toj ideji. Žele da se ostane na “ljetnom vremenu”, piše CNN.

“Čini se kako je to nešto što građani žele, a Bruxelles više neće kontrolirati vrijeme. Ako to još dodatno pomogne stvarima poput logistike, prijevoza i trgovine, kojima je promjena vremena smetala, onda je to odlično, a osim toga ova je debata o ljetnom i zimskom računanju vremena već jako dugo prisutna”, rekao je u jednom intervjuu Juncker.

Trenutno svaka EU članica svoj sat pomiče “unaprijed” zadnje nedjelje u martu, te onda “natrag” u oktobru.

“Milioni su se oglasili na anketu i mislim da trebamo cijele godine biti na ljetnom računanju vremena, to će se i dogoditi”, rekao je Juncker.

Prvi je tako nešto predložio Benjamin Franklin još davne 1784. godine, no nitko ga nije shvatio previše ozbiljno.

Na vrhuncu Prvog svjetskog rata, 30. aprila 1916., satovi Njemačkog carstva pomaknuti su za jedan sat u prvom ljetnom računanju vremena. Jedan je gradić u Kanadi već eksperimentisao sa sezonskim mijenjanjem sata i to od 1908., no tek kada je velika Njemačka napravila prvi korak slijedio je i ostatak Evrope. Tiokom sljedećih nekoliko sedmica isto su napravile i Velika Britanija, Francuska, Italija, Rusija i Australija. SAD je pak prvi “prebačaj” ostvario 1918. godine. No, oduševljenje nije dugo trajalo. Njemačka je prestala koristiti ljetno računanje vremena 1919., a Austrija 1921. godine, dok su Velika Britanija, Irska i Pariz nastavili. Upravo su Francuzi bili jako podijeljeni oko toga, s time da se populaciji ruralnih krajeva to uopće nije svidjelo, ali su za ljetno računanje vremena bili veliki gradovi. Na kraju je odlučeno da se neće mijenjati sat ali da će početak radnog vremena (i kraj) biti pola sata ranije između 28. aprila i 3. novembra. Tokom Drugog svjetskog rata praksa je ponovo zahvatila Evropu, dapače Hitler je države koje bi osvojio (poput Danske i Poljske) tjerao da se povinuju standardu. U Njemačkoj su sat pomaknuli za sat i 40 minuta, time promijenivši vremensku zonu sa “Nizozemskog vremena” na aproksimativno sinodičko vrijeme (sinodički dan) i prilagodili CEST-u. Nizozemska je na ljetnom vremenu ostala do 1942., a od 1942. do 1945. Nizozemci su “šaltali” satove. Nakon oslobađanja zemlje, to je ukinuto, i vraćeno tek 1977. godine. Francuzi su se inicijalno borili protiv mijenjanja satova, no od 1941. to je stupilo na snagu, a satove koji su išli 2 sata “iza” Berlina nosili su samo najhrabriji patriote.

Poslije rata mnoge su države zadržale to računanje vremena, a Velika je Britanija čak jedno vrijeme bila dva sata ispred standardnog vremena. Kasnije je dio država u Europi napustio praksu jer ih je podsjećala na rat. Ljetno računanje vremena opet se pojavilo ruku pod ruku s još jednom krizom, onom nafte 1973. godine kada je OAPEC uveo embargo, a cijene su skočile u nebesa i potaknule recesiju. Francuska je prva “oživjela” ljetno računanje vremena 1976. godine. Do kraja sedamdesetih, većina je Evrope opet mijenjala satove dva puta godišnje. Godine 1996. Unija je standardizirala “raspored” koji je (za sada) na snazi i danas. Iznimka je Island, a pravilo slijedi čak i Švicarska. Kako bi se pravilo promijenilo nova regulativa mora dobiti potporu 28 članica i Parlamenta. Jedna je od najvećih kritičarki ljetnog računanja vremena, piše CNN, Finska gdje je prošlog oktobra 70.000 građana potpisalo peticiju protiv prakse. Mijenjanje pravila je proces koji će, Junckerovim izjavama usprkos, dugo trajati, a The New York Times navodi kako bi najgori scenarij mogao biti taj da svaka država dobije pravo na odabir što znači da bi svi u Europi mogli u isto doba imati drugačije vrijeme.
krupljani.ba

Hasib Aldžić, mještanin Elkasove rijeke asfaltiranje ovoga puta čeka dugi niz godina. Ova dionica, kako i sam kaže, od posebnog značaja jer spaja općinu Buzim i Cazin, te olakšava mještanima putnu komunikaciju. Samim time je olakšana putna komunikacija  koja je povezala okolna naselja ove dvije općine.

Od potpisivanja ugovora do otvaranja puta prošlo je nepunih mjesec dana, što govori da je urađen u rekordnom vremenu, kazao nam je Halil Omanović, direktor Jedinice za koordinaciju projekata pri Federalnom ministsrstvu poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva.

Prema riječima resornog ministra Šemsudina Dedića, ovim kvalitetno urađenim projektom bolje su povezani Bužim i Cazin, a skraćeno je i putovanje građana između ove dvije lokalne samouprave. Samo u Bužimu realizirano je 500 hiljada maraka kroz razne projekte tokom ove godine, a čime je poboljšana infrastrukturna povezanost sa općinom Bosanska Krupa i drugim općinama na ovom dijelu USK.

Kroz ovaj projekat planira se riješiti problem vodosnabdijevanja u Jusufovićima, također na području općine Bužim, dio projekta u Bosanskom Petrovcu, u Bosanskoj Krupi se trenutno realizira  i očekuje se za dvadesetak dana  završetak. Nakon toga, kako kaže Omanović, nastavlja se sa projektom IFAD 7 i IFAD  8, te IFAD 7 druga faza, gdje će biti obuhvaćene sve općine na području USK-a. Radi se o jačanju kapaciteta kod farmera, farmerskih udruženja odnosno asocijacija i njihovih infrastrukturnih potreba.
 

Dvočlana delegacija Caritasa Evrope koju su činili Marc Somers i Charel Krieps obišla je od 27. do 31. augusta 2018., u saradnji s predstavnicima mjesnih Caritasa, pojedina boravišna mjesta izbjeglica s istoka na teritoriji BiH.

Nakon susreta u Sarajevu s predstavnicima Caritasa BiH, delegacija Caritasa Evrope krenula je u obilazak izbjegličkih kampova i raznih mjesta okupljanja izbjeglica u Sarajevu, Salakovcu kod Mostara, Bihaću, Cazinu i Velikoj Kladuši, u namjeri da dobiju što vjerodostojniju sliku izbjegličke problematike na cijelom prostoru BiH.

U svom prvom obilasku predstavnici Caritasa Evrope obišli su 28. augusta lokaciju na prostoru Sarajeva gdje izbjeglice borave na otvorenom oko željezničke stanice.

Sljedeći dan krenuli su u obilazak migracijskog centra Salakovac kod Mostara gdje je smješteno oko 200 osoba, a koji je u nadležnosti Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH i uglavnom je rezervisan za porodice s djecom.

Delegacija Caritasa Evrope tom prilikom razgovarala je s odgovornima za djelovanje kampa, ali i predstavnicima agencija koje pomažu centar: Međunarodnom organizacijom za migracije (IOM), UNHCR-om, te fondacijom BH inicijativa žena.

Tokom boravka u kampu delegaciji su predstavljene informacije o pomacima u djelovanju na tom području kao i aktivnostima Caritasa hercegovačkih biskupija, koji svoju aktivnost usmjerava potrebama žena i djece u centru kroz distribuciju neprehrambenih potrepština.

U četvrtak, 30. augusta, delegacija se uputila u Unsko-sanski kanton. Obilazak je obuhvatio posjetu trima lokacijama na kojima su smještene izbjeglice, i to: Cazin, u kojem su smještene porodice s djecom i maloljetnici bez pratnje; Đački dom u Bihaću gdje je veliki broj samaca i porodica s djecom, te improvizirani kamp Trnovi kod Velike Kladuše gdje su uglavnom smješteni samci i nekoliko porodica s djecom koje su već izrazile želju za smještanjem u Cazinu.

Na kraju posjete članovi delegacije Caritasa Evrope održali su zaključni sastanak na kojem su učestvovali direktor Caritasa BiH mons. Knežević s djelatnicima i predstavnicima nad/biskupijskih Caritasa. Zaključak s kojim je završen sastanak i posjeta bio je da Caritas u Bosni i Hercegovini treba i može raditi u skladu sa svojim mogućnostima i u skladu sa svojom misijom, radeći na Caritasovom pristupu čovjeku u potrebi.

Članovi delegacije Caritasa Evrope tokom svog boravka u BiH susreli su se i ovoj temi razgovarali s predstavnicima Caritasa Švicarske i Caritasa Belgije, koji djeluju na prostoru BiH, a u središtu razgovora bili su tehnički detalji potpore Caritasu BiH oko implementacije i potpunog zaživljavanja projekta pomoći, saopćeno je iz Caritasa BiH.
krupljani.ba

U Bužimu, jednoj od najmanjih općina u BiH, na njenom krajnjem sjeverozapadu, tamo uz granicu sa Hrvatskom, podno staroga grada, jednog od najstarijih i najljepših na širim prostorima, sagrađena je prva džamija. Jedinstvena građevina sagrađena od drveta i bez ijednog eksera.

I jedinstven je to primjer historijske građevine u regionalnim okvirima. Posebna je i zbog činjenice da je najveća drvena džamija u BiH, vjerovatno i šire.

Plijeni pažnju ljepotom kojoj se dive svi stanovnici, ali i putnici namjernici, koji je pohode i redovno molitve obavljaju u njoj, gotovo puna dva stoljeća. Vezana je za Džemat “Stari grad Bužim“, koji je najstariji, najugledniji i po tradiciji najbogatiji na širim prostorima.

Najstariji džematlija i stanovnik ovoga dijela bužimske općine Ibrahim Šahinović se sjeća priča o njenoj gradnji.

„Neki pisani dokumenti, a više predanja koja su sačuvana prenoseći se s koljena na koljeno govore da je ovdje na Starom gradu Bužim formiran prvi džemat – zajednica muslimana vjernika još 1571. godine. I kako je tada formiran postoji do danas, odnosno nikada nije prestao djelovati i u njemu je korijen svih ovdašnjih džemata u Krajini, koji su kasnije nastajali.“

Zadužbina Mehmed Vedžihi-paše

Drvena džamija u ovom obliku je sagrađena 1838. godine. „Međutim, na tom mjestu prema dostupnim podacima je već postojala džamija. Sagradio ju je i iz temelja rekonstruisao Mehmed Vedžihi-paša, tada namjesnik bužimske kapetanije“, kaže Emin ef. Grošić, imam u Džematu „Stari grad Bužim:“Vedžihi-paša je to uradio kako bi smirio Krajišnike, budući je u to vrijeme počela oružana pobuna protiv vlasti. Time je spriječio daljnju eskalaciju i Vedžihi-paša je odlučio nagraditi Krajišnike novom džamijom.“

Prema njegovim riječima džamija je sagrađena od drveta, tačnije endemske i jako kvalitetne vrste hrasta, koji jedino uspijeva u ovim krajevima i to u području Šajrovače uz samu granicu sa Hrvatskom. Prilikom gradnje nisu korišteni ekseri, već usjeci i drveni klinovi.

Efendija Grošić dalje podsjeća da je ovo „najstarija i najveća drvena džamija u Evropi, a vjerovatno i u cijelom islamskom svijetu, jer sličnih je građevina vrlo malo. Postoji nekih sličnog arhitektonskog izraza u Turskoj, te u Aziji i zemljama prema Kini, gdje se drvo mnogo koristilo. Međutim, nema ni jedne ovog tipa na „četiri vode“ i da je sva od drveta i drvenih dasaka, te da je u gradnji primijenjen sistem višerednih stubova, na koje je oslonjena cijela konstrukcija džamije.“

Džamije sa redovima drvenih stupova su veoma rijetke i vode porijeklo od anadolskih seldžučkih džamija, među kojima su najznačajnije džamije u Bešišeheru sa sedam redova drvenih stupova i Ali Eivan džamija u Ankari sa tri reda drvenih stupova. Međutim, drveni stubovi u ovoj džamiji protežu se od suterena pa sve do krova i ima ih 78, a ritam ravnomjerno raspoređenih pendžera-prozora dovodi optimalnu količinu svjetla čineći ambijent u njoj mističnim.

Nadalje u njenim su temeljima rasuti potočni oblutci, materijalni dokaz starih običaja zazivanja kiše u kišnim dovama.

Dimenzije džamije su 18 sa 16 metara i ona može primiti na molitvu i do hiljadu vjernika.

Dignuta u zrak

Podsjećajući da je više puta obnavljana efendija Emin Grošić kaže: „Prvi put je to bilo 1937. godine, stotinu godina nakon gradnje. Tada je skinut krov, koji je od šindre, a stavljen je crijep. Pored tog skraćen je minaret, a šerefa iz zatvorene galerije pretvorena u otvorenu, orijentalnog stila, podsjećajući na stare kamene otomanske džamije. Ipak, najspecifičnija adaptacija urađena je šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada je cijela džamija podignuta u zrak iz temelja. Trebalo je zamijeniti dotrajale grede tzv. jastuke koji su bili u temeljima. Ovdašnji majstori koje je predvodio poznati Dedo Šahinović uspio je bukvalno džamiju podići u zrak, kako bi sazidali zid ispod drvene konstrukcije. Trajalo je to nekoliko mjeseci, ali zanimljivo da se cijelo to vrijeme u njoj normalno obavljala molitva. I nakon što su urađeni novi temelji džamija je bez ikakve skele ili čega drugog vraćena ponovo na tlo.“

Sa stanovišta arhitekture i građevinarstva zaista bio je to jedinstven primjer, čak bio je to fenomen da cijela džamija mjesecima stoji u zraku i da se ponovo vrati u početnu poziciju.

U džamiji se čuvaju i stare knjige te još neki, posebno vrijedni, predmeti iz vremena njene gradnje. Naime, u njoj su sačuvana dva vrijedna dokumenta- vakufname i tarih koji je napisan nakon završetka gradnje. Tu su i dvije posebno vrijedne levhe, koje je za džamiju ispisao njen vakif Siri-baba, koji je bio prijatelj sa Vedžihi-pašom.

Emin efendija Grošić navodi da su levhe bile na utvrđivanju autentičnosti i da je malo ko vjerovao da su ispisane rukom Siri-babe. „Danas se originali tih levhi čuvaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, a replike su ovdje u džamiji,“ kaže ef. Grošić,“ Uz ovo u džamiji su sačuvani i stari tepisi nastali u vrijeme njene gradnje.“

Pored ovog za džamiju se vezuju i određene legende i prvog njenog imama efendiju Halila Halija, koji je pripovijedao da je na mahfilu džamije njenom prvom mujezinu Salki, melek-anđeo šapnuo radosnu vijest da će mu sinovi postati hafizi, ali i da će se do kijametskog dana u ovoj džamiji čuti ezan – poziv za molitvu. Jedino da to može prekinuti kuga, glad ili raseljavanje džamata.

Nacionalni spomenici

Džamija je sa starim gradom, kao cjelinom, 2003. godine proglašena nacionalnim spomenikom BiH, prepoznata je konačno vrijednost ovog Bogom danog objekta i važnog kulturno-historijskog i vjerskog spomenika. Tada je adaptiran minaret, obložen je drvetom kao što je i bio i na krov je vraćena šindra.

„Međutim, kako je to po Božijim zakonima,“ kaže efendija Grošić, „i pored tog što je sada pod zaštitom države i što su nam mogućnosti za održavanje i očuvanje veće, ipak, o njoj u njenom cijelom trajanju brinu vjernici-džematlije, oni koji u Boga vjeruju i u njoj se mole. I tako će biti dok je nje i ovoga džemata.“

Završavajući sjećanja i priču o gradnji ove, uistinu posebne, drvene džamije, efendija Grošić podsjeća na legendu i meleka-anđela koji prema njoj i danas bdije i donosi bogobojaznim samo dobre vijesti. Ali, podsjeća i na onu prvog imama Halila Halija, da će se ezan čuti u njoj do kraja svijeta. Osim ako ga ne bi zaustavila kuga, glad ili raseljavanje. „A danas je od sedamdeset kuća u džematu gotovo polovina prazna. Odlaze nam džematlije,“ kaže efendija Grošić, dok mu pogled zastaje na staroj, drvenoj džamiji, koja odolijevajući vremenu plijeni ljepotom podno zidina Starog grada Bužima.

Izvor: Al Jazeera
 

NAJNOVIJE VIJESTI

LEFTOR REKLAMA

WEB LINKOVI