Komšić je otvoreno pismo proslijedio na adrese predsjednika vuropskog parlamenta Antonija Tajanija, predsjednika Evropskog vijeća Donalda Tuska, predsjednika Evropske komisije Jean-Claud Junckera, visoke predstavnice EU Federici Mogherini i komesara Evropske unije za proširenje i politiku susjedstva Johannesa Hahna.

Pismo prenosimo u cjelosti:

“Obraćam Vam se povodom pisma zastupnika Republike Hrvatske u Evropskom parlamentu u kojem je navedno niz neistina u pogledu izbornog procesa u Bosni i Hercegovini, kao i povodom otvorene diplomatske agresije jedne članice Evropske unije na državu Bosnu i Hercegovinu, a koja je predala zahtjev za članstvo u Evropskoj uniji. U vezi s tim pismom, ali i u vezi aktuelnih prilika u Bosni i Hercegovini, dužnost mi je da na bazi argumentacije koja svoje uporište pronalazi u Ustavu BiH, zaključima Vijeća za vanjske poslove Evropske unije, te na bazi evropskih i demokratskih vrijednosti o jednakopravnosti svih građana, te vrijednostima multietničke saradnje i otvorenog multietničkog društva, iznesem nekoliko činjenica.

Prije svega, želim naglasiti da su oktobarski izbori u BiH održani u skladu s važećim Ustavom i Izbornim zakonom BiH. U EU, poglavito u Republici Hrvatskoj, ali i u Evropskom parlamentu, Evropskom vijeću i Evropskoj komisiji, velika pažnja posvećena je rezultatima izbora za Predsjedništvo BiH. Uzimajući u obzir polemiku koju je izazvala odluka bosanskohercegovačkih birača da mene, Željka Komšića, po treći put izaberu za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, te uzimajući u obzir nadolazeće odluke i procedure unutar EU i važnost koju EU ima za BiH i mene osobno, osjećam se pozvanim da podijelim s Vama, prije stupanja na dužnost člana Predsjedništva BiH, neka svoja zapažanja o razgovorima koji se trenutno vode u EU.
 

1. Zastupnici iz Republike Hrvatske u Evropskom Parlamentu u svome pismu Vijeću za vanjske poslove Evropske unije iskazali su političku tendenciju kršenja odredbi Općeg okvirnog mirovnog sporazuma za mir u BiH iz Dayton-a, kojeg je 1995. godine potpisala i Republika Hrvatska, a kojeg između ostalih garantira i Evropska unija. U ime Republike Hrvatske, Dayton-ski sporazum je potpisao dr. Franjo Tuđman, tadašnji predsjednik te države. Pismo hrvatskih europarlamentaraca jeste još jedan udar Republike Hrvatske na suverenitet Bosne i Hercegovine, njeno suvereno pravo da odlučuje o svome izbornom sistemu ili još preciznije, radi se o direktnom miješanju Republike Hrvatske u unutarnja pitanja Bosne i Hercegovine, što je suprotno kako međunarodnom pravu i poretku tako i uobičajenim odnosima između dvije suverene države.

Daytonskim sporazumom potvrđen je, što je vidljivo iz člana 1. Ustava BiH, međunarodno-pravni subjektivitet i kontinuitet postojanja Bosne i Hercegovine, na način da Bosna i Hercegovina nastavlja svoje postojanje kao suverena, međunarodno priznata država, sa već postojećim članstvom u međunarodnim organizacijama. Dakle, država Bosna i Hercegovina nije nastala potpisivanjem Dayton-skog sporazuma kako u svome pismu navode hrvatski parlamentarci, niti je država dva entiteta i tri konstitutivna naroda. To je vidljivo iz preambule Ustava BiH. Citiram: “Podsjećajući se na Osnovna načela usaglašena u Genevi 8. 9. 1995. godine i u New Yorku 26. 9. 1995. godine, Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi, u zajednici s Ostalima, i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine”, kraj citata.

Hrvatski parlamentarci zanemaraju da je BiH država tri konstitutivna naroda tek u zajednici sa građanima i Ostalima. Selektivno pozivanje na Ustav BiH i pozivanje samo na konstitutivne narode, bez Ostalih i građana BiH, dovodi do promocije diskriminacije, pri čemu se građani BiH i Ostali izuzimaju kao konstituent države.
 

2. U Daytonskom sporazumu postoji i Aneks IV koji je istovremeno i Ustav Bosne i Hercegovine i u kojem je jasno definasan način izbora članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, što je istovjetno preneseno i u odredbe Izbornog zakona BiH. Zato je sadašnji izbor za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, kao i svi dosadašnji izbori za istog, ustavan i zakonit jer te odredbe nikada nisu mijenjane niti su ikada bile, jer je to jednostavno nemoguće, razmatrane ili mijenjane odlukama Ustavnog suda BiH. Nezadovoljstvo hrvatskih europarlamentarca rezultatima izbora u BiH može biti jedino interesno-političke prirode. Negiranje legalnosti izbornog sistema u BiH koji proističe direktno iz Ustava BiH, direktno je kršenje Dejtonskog sporazuma na čije se poštivanje, svojim potpisom, Republika Hrvatska obavezala.

3. Dosadašnji član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, gospodin Dragan Čović, premijer Republike Hrvatske, gospodin Andrej Plenković, te njihove dvije sestrinske stranke, HDZ BiH i HDZ Hrvatske, i članovi Evropskog parlamenta iz Republike Hrvatske, od 7. oktobra uložili su ogromni politički i diplomatski napor kako bi, u okviru institucija EU, problematizirali moj izbor u Predsjedništvo BiH. Po istom Izbornom zakonu i Ustavu BiH izabran je i odlazeći saziv Predsjedništva BiH i odlazeći član Predsjedništva BiH Dragan Čović iz HDZ-a BiH, tako da je i njegov raniji, kao i moj sadašnji, izbor za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda potpuno legalan i u skladu sa Ustavom BiH. Čović je po istom zakonu već dva puta biran u Predsjedništvo BiH. Po istom zakonu se kandidovao i na ovim izborima, a problematiziranje izbora počelo je tek kad je izbore izgubio

4. U proteklih godinu i pol izmjene Izbornog zakona bile su tema sastanaka brojnih ekspertskih grupa. Uz političku i ekspertsku pomoć prijatelja iz EU i SAD-a razgovarano je o odredbana Izbornog zakona, temeljem presude Ustavnog suda BiH koja je tretirala samo izbor Doma naroda jednog entiteta, odnosno Federacije Bosne i Hercegovine, a nikako Predsjedništva BiH. Upravo u tim razgovorima HDZ BiH nije pokazao ni minimum volje da se dođe do novog rješenja, uporno insistirajući na prijedlogu koji je u koliziji sa evropskim demokratskim standardima i presudama Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourg-u, preporukama Vencijanske komisije, kao i Odlukama Visokog predstavnika, koji je u skladu sa članom 5. Aneksa X odredbi Općeg okvirnog mirovnog sporazuma za mir u BiH konačni organ na terenu vezano za tumačenje ovog sporazuma o implementaciji mirovnog rješenja. Tih činjenica svjesni su svi koji su učestvovali u tim razgovorima, a posebno predstavnici međunarodnih i evropskih institucija.

Gospoda Plenković i Čović, te pojedini članovi Evropskog parlamenta iz Republike Hrvatske, kako bi privukli pažnju institucija EU, neutemeljeno šire strah kako bez izmjena Izbornog zakona, i to izmjena po njihovim političkim željama koje nisu u skladu sa demokratskim standardima, neće biti moguće provesti neposredne izbore za gornji dom Parlamenta Federacije BiH. Izborni zakon BiH omogućava da se to učini, što je već potvrđeno od članova CIK-a u njihovim javnim obraćanjima. S toga nema razloga da ne očekujemo kako će sve nove vlade u BiH krenuti sa radom, osim ako određene politike neodgovorno blokiraju implementaciju izbornih rezultata, čime bi nanijele direktnu štetu građanima BiH.

5. Podsjetio bih Vas da je Vijeće za vanjske poslove Evropske unije u dva navrata, u oktobru 2017. godine, pa kasnije i u proljeće 2018. godine nedvosmisleno kazalo i tražilo da princip jednakosti svih građana i nediskriminacije moraju biti garantirani od strane države Bosne i Hercegovine. Pismom hrvatskih europarlamentaraca, nedvosmisleno se traži da Vijeće Evropske unije promijeni svoj raniji stav i usvoji novi kojim se od BiH zahtijeva da, pored već postojećih diskriminatorskih odrebi, koji su prepoznati i utvrđeni kao takvi, diskriminatorni, od strane Evropskog suda za ljudska prava iz Strazbura u 4 (četiri) presude u predmetima: Sejdić-Finci, Zornić, Pilav i Šlaka protiv BiH, uvedu dodatne i nove diskriminirajuće odredbe koje bi ograničile i onako već ograničeno opće pravo glasa na način da samo Hrvati mogu birati Hrvate, Srbi Srbe, Bošnjaci Bošnjake. Ovakav, duboko anticivilizacijski, segregacijski i antievropski princip trajno bi podijelio već dovoljno podijeljenu zemlju i uveo etničku segregaciju kao dominantan način funkcionisanja BiH.

6. Hrvatski europarlamentarci idu dalje u svojim segregacijskim zahtjevima tražeći od Vijeća Evropske unije da novim političkim stavovima pozove bh. vlasti da ustanove izborni sistem, temeljen na još dubljoj sistemskoj diskriminaciji, što je protivno temeljnima evropskim vrijednostima, u kojima svaki građanin treba imati jednaka prava i temeljne slobode, odnosno da se može kandidirati za svaki nivo vlasti i da svaki građanin ove zemlje može birati bilo koga.

Vjerujem da postoje zemlje u Vijeću Evropske unije, koje neće dozvoliti da se temeljni evropski principi zaštite osnovnih ljudski prava podrede ambicijama jedne destruktivne politike koja, putem svojih takozvanih “legitimnih političkih predstavnika naroda”, vodi u novo iscrtavanje granica u BiH i nestabilnost.

7. Hrvatski europarlamentarci u Bosni i Hercegovini, putem političkih stranaka (naročito preko HDZ-a BiH) koje nisu ostvarile željeni izborni rezultat, u ovom momentu, podstiču i raspiruju vjersku i nacionalnu mržnju. Naime, upuštaju se u takve vrste ocjena o svome izbornom porazu, koje imaju za cilj da politička neslaganja između političkih stranaka prikažu na nivou animoziteta između vjerskih i etničkih skupina. Istu vrstu manipulacija u domaćoj i međunarodnoj javnosti, obmana i uvreda koje plasira HDZ BiH, hrvatski europarlamentarci multipliciraju i to zloupotrebvaljavajući institucije Evropske unije. Mišljenja sam stoga da EU ne bi trebala podržati Plenkovićeve inicijative jer one ne samo da ne mogu dobiti većinu u oba doma državnog parlamenta, već bi svaki pokušaj njene provedbe BiH politički i sigurnosno destabilizirao, i rezultirao udaljavanjem od evropskih standarda.
 

Siguran sam da će se EU držati na poziciji nužnosti usklađivanja Ustava i izbornog zakona BiH s presudama Evropskog suda za ljudska prava. One ne samo da traže da svi građani Federacije BiH i Republike Srpske, bez obzira na njihovu pripadnost, mogu glasati na izborima za članove Predsjedništva BiH, već da mogu i biti birani u Predsjedništvo BiH i biti delegirani u domove naroda.

8. Upravo onakvo djelovanje hrvatskih europarlamentaraca može za posljedicu imati narušavanje stabilnosti Bosne i Hercegovine kao države i cijele regije. Već unaprijed mogu kazati, s obzirom da dobro poznajem duh te političke retorike, da ću sa njihove strane biti optužen zbog toga što ovakvim stavovima navodno optužujem čitav jedan narod, što naravno nije tačno, jer ovo isključivo ima veze sa jednom strankom. Ja pripadam tome narodu ali ne i stranci koja se želi predstaviti kao ekskluzivni predstavnik jednog naroda.

9. Sve relevantne institucije Bosne i Hercegovine zadužene za provođenje izbornog procesa u BiH verificirale su izbor članova Predsjedništva BiH kao potpuno legalan i u skladu sa Ustavom BiH. Svi relevantni međunarodni faktori također su izborni proces u BiH potvrdili kao ustavan. Hrvatski parlamentarci vrše diplomatsku agresiju na BiH i to sa dva cilja – osporavanja neosporivog (izbora članova Predsjedništva BiH) i sa ciljem nametnja segregacijskog prijedloga izmjena Izbornog zakona u susjednoj zemlji BiH, na anticivilizacijskom i antievropskom principu etničkog predstavljanja i ukidanja aktivnog i općeg prava glasa velikom dijelu građana BiH. Zbog toga još jednom plediram na hitnu provedbu presuda Evropskog suda za ljudska prava iz Strasbourga, ali i na sankcioniranje onih koji tu provedbu onemogućavaju na način koji Vam je na raspolaganju. S obzirom da usklađivanje Ustava BiH s presudama Evropskog suda za ljudska prava zahtjeva omogućavanje izbora svih građana BiH u Predsjedništvo i u Dom naroda FBiH, bez obzira na njihovu pripadnost, moj izbor u Predsjedništvo BiH dokaz je da bez obzira na nespremnost dijela političke elite u BiH i njenom susjedstvu, građani BiH su na tako nešto spremni.

10. U meni ćete, u Predsjedništvu BiH, imati iskrenog i otvorenog partnera, koji BiH vidi kao punopravnu članicu EU, NATO-a i Svjetske trgovinske organizacije. U tom smislu zalagat ću se da Predsjedništvo BiH što prije posjeti Brisel, ali i da intenziviramo ispunjavanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, uvjeta za korištenje predpristupnih fondova EU, te uvjeta za naredne korake na putu ka članstvu u EU.

BiH također vidim i kao državu koja želi da razvija bilateralne odnose s neposrednim susjedima, gdje će sporazumi o granicama s Republikom Hrvatskom i Republikom Srbijom biti jedan od prioriteta. Trudit ću se da BiH doprinese regionalnoj stabilnosti i razvoju regionalnih odnosa. Shodno tome svesrdno podržavam provedbu Sporazuma iz Prespe između vlada Makedonije i Grčke, te nastavak dijaloga o normalizaciji odnosa između Prištine i Beograda, koji želim da se završi sveobuhvatnim sporazumom dvije strane koji neće prouzrokovati negativne posljedice u regionu”, stoji na kraju Komšićevog pisma.


Moj Adis je bio dijete za primjer, pošten, odgojen, ponos ove države, moj ponos... Držao je volan, zažmirio, digao glavu... , kaže Osmana Šehović
Srce je pucalo jučer svakome ko je došao podijeliti tugu sa porodicom ubijenog sarajevskog policajca Adisa Šehovića. Njegova kuća dan nakon tragedije bila je puna rodbine, prijatelja i komšija.

Dušmani ih ubiše

Majka Osmana Šehović, supruga šehida, kojoj je u ratu poginuo suprug, Adisov i Alenov otac, smogla je snage da razgovara s novinarima „Dnevnog avaza“. Gubitak sina ne zna kako će preživjeti, osim uz Božju volju.

- Sin mi je ubijen u policijskoj uniformi braneći ovu zemlju. Tako ginu šehidi - kazala nam je jecajući. Srce hoće da pukne - ponavljala je ova majka, dok je jecala, brisala suze i dozivala ime svog Adisa.

Ne prestajući plakati, nastavlja:

- Ubili su ih obojicu. Dušmani ih ubiše. Primila sam tri injekcije, pola tablete popila, ali opet srce boli. Nema utjehe. Moj Adis je bio dijete za primjer, pošten, odgojen, ponos ove države, moj ponos... Nemam više snage, kako ću biti sine moj dragi, kako ću biti.

Vjera u Boga

Ovu majku, kako kaže, sada samo na životu održava vjera u Boga. Da toga nema ne zna kako bi izdržala.

- Ne mogu ono dijete (Alen, mlađi Adisov brat) da smirim. Ostali su bez babe obadvojica. Njemu je Adis bio drugi babo. Išla sam mu gore na sprat, šuti, plače. U kući je i moj otac koji je doživio 102 godine, a moj Adis tako mlad ode, ubiše mi ga. Otac samo gleda, sluša i tek prozbori kako mu je unuk ubijen – ispričala nam je Osmana Šehović.
 

Imala je snage čak donekle i da opiše trenutak kada su joj ispričali kako je Alipašino Polje odjekivalo Alenovim jecajima kada je na mjestu ubistva vidio mrtvog brata.

- Alen mi je rekao i kako je trčao kroz policijske trake, a oni puškama uperili u njega, mislili Bog zna ko je. Kad sam ga, kaže, vidio kako sjedi, da drži volan u rukama, zažmirio, digao glavu... - dalje majka Osmana više nije mogla da nastavi razgovor.

Samo je odmahnula rukom i rekla: „Dat će Bog snage“. Amin!

Kako smo saznali od rodbine, porodicu ubijenog Adisa do jučer niko od političara i čelnika države nije obišao. U posjeti su bili samo predstavnici MUP-a Kantona Sarajevo
 

Zašto ulazi i izlazi iz grada nisu pod videonadzorom

Adisov rođak pita se zašto ulazi i izlazi iz grada nisu pod videonadzorom.

- Mi iz Sarajeva možemo izaći na nekoliko strana. Tako isto nam se ušeta u grad ko god hoće, niko ne zna ni ko su ni šta su. Treba staviti videonadzore, nije toliko skupo koliko je korisno. Na samo jednom sastanku političara potroši se novca da se može za mjesec pokriti grad kamerama. Posebno kad se dese ovakve situacije te kamere bi dosta pomogle, prvenstveno što se znalo kakva su vozila i tako brže dođe do počinioca i samim time dosta bi bilo teže i tim kriminalcima, mafiji,da uđu u grad – kazao nam je on.

avaz.ba


 

Sahrana i dženaza ubijenim policajcima MUP-a KS Davoru Vujinoviću i Adisu Šehoviću bit će obavljene u ponedjeljak. 

Iz Sindikata policije KS objavili su protokol. U 10.30 sati bit će održana zajednička komemorativna sjednica u sali zgrade Općine Novi Grad Sarajevo.
 

Sahrana Vujinoviću bit će održana na groblju "Sveti Josip" na Ciglanama u 12.15 sati, dok će dženaza Šehoviću biti klanjana na mezarju u Buča Potoku u 14.30.

- Pozivamo članstvo, kolegice, kolege, građane, predstavnike organa svih nivoa vlasti i druge zainteresirane pojedince da dostojanstveno ispratimo naše heroje koji su dali svoje živote profesionalno vršeći zakonom propisane policijske dužnosti - saopćili su iz Sindikata.

Naveli su i da za autobuse i vozila prilikom dolaska na sahranu najbliži prostor za parkiranje je kod stadiona Koševo, odnosno, prilikom dolaska na dženazu kod preduzeća "Zrak" u ulici Adema Buće, lokalitet Buča Potok.

avaz.ba

Mnogobrojne javne ličnosti, među kojima i sportisti, na društvenim mrežama odale su počast

U Bosni i Hercegovini sutra je dan žalosti zbog smrti sarajevskih heroja Adisa Šehovića i Davora Vujinovića, pripadnika MUP-a KS. Ubijeni su u petak u 4.20 sati, na časnoj dužnosti na Alipašinom Polju. 

Obavljajući redovne dužnosti, automafijaši su zasuli rafalnom paljbom iz automatske puške, najvjerovatnije "kalašnjikova", policijsku patrolu, koja ih je zatekla u krađi Golfa 6 bijele boje. Šehović je preminuo na licu mjesta, a Vujinović je nakon nekoliko sati izgubio borbu za život.
 

Mnogobrojne javne ličnosti, među kojima i sportisti, na društvenim mrežama su im odale počast.

Među ostalima, počast su odali Mirza Teletović, Edin Džeko, Jusuf Nurkić, Mirza Bašić, Amra Silajdžić-Džeko, Almir Panjeta...
avaz.ba


 

Od Italije preko Njemačke do Švedske, paralelno s priljevom ilegalnih migranata jačaju političke opcije koje su za represiju prema njima. Svi sjevernije i zapadnije od nas već su se zatvorili. A nama su ostavili pendrek, i za nas i za migrante.

U gomili neveselih vijesti ovoga tjedna, istaknula se jedna bizarna epizoda, koja dovodi do prilično sumornih zaključaka o fazi civilizaciji u koju smo već poprilično zakoračili. 
Naime, mladu Nizozemku je na Biokovu ugrizao poskok dok ga je išla pomaziti. Nakon blagovremene intervencije hitne pomoći pacijentica je nekoliko dana boravila na Klinici za infektologiju KBC-a Split. Srećom je zmija otrovnica bila mlada i hitna pomoć vrlo brza, inače bi susret s realnošću završio smrću.

Zašto bi netko išao maziti zmiju opakog izgleda? Objašnjenja leži u iskrivljenoj, diznijevskoj slici svijeta u kojem nema pravog zla i opasnosti. Poskok je oduvijek takav kakav jest, pravi uzrok kratkog spoja na Biokovu je preudoban život zapadnih derišta u svijetu bez odgovornosti, u kojem je sve dobro, sve je cool, uzbudljivo i sve što trebaš je “ljubav”. Najveća životna drama je prišt na nosu ili koji kilogram viška. To je svijet Nietzscheovog posljednjeg čovjeka koji trepće okicama i skakuće po zemlji. Hoće se svugdje popeti, svugdje zaroniti, doprijeti, isprobati, sve znaju, sve mogu, sve im je pet. Zaostali su na razini djeteta koje mazi janje, za njih su preci, kojih se odriču, izgradili civilizaciju, osigurali udoban svijet u kojem u ušuškani i u kojem im je sve user-friendly. Škola ih ne priprema za život, izbjegava se svaka neugoda, opasnost, konflikt, suočavanje s realnošću.

S jedne strane, “posljednji ljudi” zapadne civilizacije ne bi ni mrava zgazili, čine se nesposobni za zlo, no bez problema ubijaju nerođenu djecu ili šalju roditelje na eutanaziju. No ne daj Bože da bi posjekli drvo, stukli zmiji glavu ili zavrnuli kokoški vratom, jer čak i ako nisu vegetarijanci, obrok, čistu savjest i sigurnost će im osigurati drugi.
U njihovom svijetu sve je dobro. Priroda je dobra, sve životinje su dobre, i svi ljudi drugih kultura, postoje samo neki naši zli, zaostali ljudi, koji još govore o partikularnim identitetima, granicama i ostalim groznim stvarima. Zlo ne postoji u prirodi, već ga prouzrokuje (zapadni) čovjek. Ako pomaziš zmiju, ona će ti uzvratiti ljubavlju. Posljednji ljudi umišljaju da su bogovi koji su iznad prirodnih zadatosti i ograničenja. Nemaju nikakvog poštovanja prema planini, na Biokovo idu u papučama jer misle da je to produžetak plaže, puka kulisa stvorena za turiste. Ima nešto krajnje oholo u tome da misliš kako svojom ružičastom optikom možeš i poskoku oduzeti identitet. Mlada Nizozemka se uspentrala na Biokovo na njegov teritorij. Krenula ga je uznemiravati, i to sa željom da ga pokroviteljski pogladi. Ali poskokova priroda nije takva da ga čovjek mazi. Petar Gudelj, najveći pjesnik Biokova i zmija, mogao bi o ovoj zgodi napisati duboku pjesmu.
Cijela jedna generacija idiota kruži svijetom sa zlatnim karticama u naprtnjačama osvajati već osvojen, ukroćen, mapiran, preporukama na Airbnbiu ocijenjen svijet.

Takvima otprilike zamišljam one koji vabe ilegalne migrante u Europu bez osobnog interesa. Govorim o ljudima koji vjeruju da ih se može primiti beskonačno i da ih se sve može usrećiti, bez ikakvih posljedica.

Druga priča su kriminalci, poput de facto krijumčara ljudi iz nevladinih udruga ili medijskih plaćenika koji će po potrebi 2015. pisati o inženjerima i umjetnicima iz Sirije i uplakanim djevojčicama, a sve druge koji tu sliku dovode u pitanje nazivati fašistima, a sad već iznose drugu priču, otprilike onu koju su “fašisti” iznosili prije tri godine. Sutra će takvi bez problema drukati da se ilegalne migrante trpa u konc-logore ako oligarhija odluči tako, a one koje su nekada nazivali “fašistima” etiketirati kao naivne kršćanske mlakonje i neprijatelje zapadne civilizacije.

Prije tri godine u Europu je balkanskom rutom ušlo milijun, uglavnom mladih muškaraca, bez dokumenata i bez ikakve sigurnosne provjere.
Ako ih je “Mutti” željela radi potreba njemačkog tržišta rada ili jednostavno zbog mazohizma prouzročenog vječnim kompleksom krivnje, mogla ih je prebacivati čarter letovima izravno iz Pakistana, Irana, Nigerije, Alžira, Afganistana, Somalije, Iraka ili Sirije, ne gnjaveći zemlje u kojima oni nisu ni željeli ostajati, a koje su im se našle na ruti.
Kad je plafon potreba i mazohizma dosegnut, AFD u tri godine postao druga po snazi stranka u Njemačkoj, (jednako kao što su na protumigrantskoj retorici uzletjeli Švedski demokrati ili Liga u Italiji), a među počiniteljima terorističkih napada u Europi identificirani i neki ilegalni migranti s balkanske rute, počelo je zatvaranje. Bilo je jasno da će zemlja koja se zadnja zatvori nastradati.

To se danas događa Bosni i Hercegovini u koju su se slile desetine tisuća ilegalnih migranata. Najbolje što su vlasti u Sarajevu smislile je tovariti ih i autobuse i, u zadnje vrijeme i vlakove, i slati u Bihać i ostatak Unsko-sanskog kantona, do točke najbliže zemljama za kojima žude. Desetak tisuća migranata u Bihaću i okolici danas je otprilike kao da imate dvjesto tisuća ilegalnih migranata bez dokumenata koji tumaraju Zagrebom, useljavaju u prazne kuće i vikendice, a dio njih čini i stotine evidentiranih kaznenih djela (što je konačno priznao i policijski komesar u Bihaću), i pri tome sve više kipte bijesom jer ne mogu dalje. Stanje je nakon određene točke postalo neizdrživo i kulminiralo je prošle subote prosvjedom nekoliko tisuća građana Bihaća.

Uslijedile su optužbe sarajevskih NGO mafijaša na Soroševoj sisi kako su Bišćani fašisti i rasisti. Prešućuje se kako je isto to stanovništvo migrantima mjesecima pomagalo, no sada je strpljenje popustilo.
Začudo, naši mediji uglavnom više ne govore o inženjerima, ženama i djeci koji bježe od rata, već, očito jer je direktiva sa Zapada drugačija, sada doznajemo da ih golema većina (čak trećina su Pakistanci) nije iz zemalja zahvaćenih ratom već žele na Zapad u potrazi za boljim životom. Zašto bi Europa primala te ljude? Pakistan ima 213 milijuna stanovnika, Nigerija 190 milijuna. Samo te dvije zemlje imaju stanovnika gotovo kao cijela Europska unija nakon Brexita. MATE MIJIĆ Uzmi braniteljima, daj migrantima Bilo bi lijepo da mazitelji poskoka odgovore koja je po njima gornja granica migranata koje Europa može primiti? Što ako na 80 milijuna Nijemaca dođe svih 213 milijuna Pakistanaca. Mogu li im Nijemci osigurati blagostanje za kojim žude? Koliko još paralelnog društva? Koliko geta, no-go zona, predgrađa koji nemaju veze s kulturom gradova u kojima su nastala? Hoće li nastavljati poticati priljev migranata sve dok krajnje desne stranke ne zavladaju u cijeloj Europi i ne započnu s nasilnim progonima? Ili dok migranti ne preuzmu vlast? Posebno je ogavno bilo vidjeti kako su u utorak, nakon neuspješnog nasilnog prelaska granice, migranti podigli žene i djecu iz hotela Sedra u Cazinu i odveli ih prema graničnom prijelazu Izačić.

Mazitelji poskoka onda liju suze nad djecom koja provode noć na hladnoći, na otvorenom, za što optužuju okrutne Bišćane, ili Hrvatsku koja ih ne pušta preko svoje granice, a ne krive kriminalce koji su ih iz toplog gdje su imali smještaj i hranu izveli kao živi štit i sredstvo proboja granice. U svakoj uređenoj državi bi kod takve zloporabe i izlaganja opasnosti djeca bila oduzeta roditeljima. Ovdje je svatko kriv osim onih koji žele nasilno prodrijeti na teritorij drugih država ne birajući pri tome sredstva.

Zvijezda priče s hrvatske strane postaje pučka pravobraniteljica Lora Vidović koja blati hrvatske policajce i prijeti kako će tužiti Hrvatsku Velikom Bratu (kako kaže, obavijestiti “međunarodne organizacije koje se bave monitoringom ljudskih prava u Hrvatskoj uključujući odbore i pododbore Vijeća Europe i UN-a za prevenciju torture”) zbog toga što joj je uskraćena mogućnost nenajavljenog i neposrednog uvida u policijsko djelovanje i podatke, jer je smetaju dojave kako policija vrši nasilna odvraćanja, tj. u krajnjem slučaju obrane granice koristi palice. Kako bi po njoj trebala granična policija postupati prema nekome tko krši zakon i nasilno želi prodrijeti preko granice? Možda, pomaziti ga? Nije jasno što rade sigurnosne službe, hoće li Sabor raspraviti o postupanju policije, ali i o istupima pravobraniteljice, hoće li oni koji potpomažu ilegalnu ekonomsku (ili invazijsku) migraciju kazneno odgovarati, jer po čemu se razlikuju od krijumčara ljudima? Da se radi o puno većoj, globalnoj priči svjedoči i slučaj kolone od pet tisuća ljudi koji su krenuli iz Hondurasa, nasilno prelazeći nekoliko granica, na nekoliko tisuća kilometara dugačak marš jer im je eto puhnulo da žele živjeti u SAD-u. Na američkoj granici se, znakovito, očekuju uoči izbora za Kongres koji će se održati za manje od dva tjedna. Od Italije preko Njemačke do Švedske, paralelno s priljevom ilegalnih migranata jačaju političke opcije koje su za represiju prema njima. Napor policije na granicama RH nije samo obrana državne granice i suverenosti, već i sigurnosti i vladavine prava koji dolaze u pitanje ako Hrvatska postane hot-spot u koji će se nalijevati migranti koji ne mogu dalje na sjever. Jer svi sjevernije i zapadnije od nas već su se zatvorili. Izgleda da njihovo maženje ima granicu. A sada su nama ostavili pendrek, i za nas i za njih.

Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/premium/mazenje-poskoka-i-vabljenje-migranata-1278701 – www.vecernji.hr

Državno tužilaštvo Albanije je prije mjesec podnijelo krivičnu prijavu i policiji dostavilo dokaze - hiljade sati prisluškivanih telefonskih razgovora, videosnimaka
 
 

U Albaniji je u posljednja tri dana u 12 gradova provedena velika akcija protiv narkomafije, koja ima veze s političarima, i tom prilikom uhapšeno je 27 osoba, među kojima i trojica policajca, dok se za šest osoba i dalje traga.

Tokom akcije pretreseno je 100 stanova i nađeno 182,5 kilograma opijuma.

U akciji je učestvovalo 1.500 policajaca i tokom nje su razbijene četiri narkomafije koje su sarađivale i internacionalno organizirale čitav posao - proizvodnju, prodaju i šverc narkotika, kao i pranje novca, piše DW.

Kako se navodi, to je bila jedna od najvećih operacija te vrste u Albaniji.

Državno tužilaštvo Albanije je prije mjesec podnijelo krivičnu prijavu i policiji dostavilo dokaze - hiljade sati prisluškivanih telefonskih razgovora, videosnimaka, izvještaja tajnih istraga na licu mjesta, snimaka dronom i hiljada stranica korespodencije osoba i institucija u Albaniji i inozemstvu.

DW piše da je istraga isplela mrežu oko laboratorije u mjestu Has na sjeveru Albanije, gdje se proizvodio heroin, da bi se potom švercao u EU, a praćena je distribucija droge, ali i tokovi novca.

Tom prilikom utvrđeno je da se masovno kupuju skupi placevi na omiljenim turističkim odredištima Albanije, a tužilaštvo je saopćilo da se to radilo uz pomoć visoko pozicioniranih političara.

Navodi se da je među uhapšenima i Arben Ndoka, bivši poslanik vladajuće Socijalističke stranke, koga je novinar Artan Hodža optužio da je svoju političku moć zloupotrijebio za falsificiranje dokumenata i kupovinu placeva u javnom vlasništvu - nepostojeći vlasnici su placeve jeftino kupovali i potom ih skupo prodavali.

Ta praksa je već u martu dovela do hapšenja 12 službenika državne i komunalne uprave, koji su osumnjičeni za primanje mita i s tim u vezi otuđivanje oko 235.000 kvadrata javnih površina na području oko Leša, na obali Jadrana.
cazin.net

U cilju rasterećenja zgrade i prostora oko Đačkog doma u Borićima, prva grupa od 237 migranata izmještena je u posljednja dva dana u kolektivni smještaj u krugu bivše tvornice "Bira".
 

Medju njima je 16 porodica sa djecom, 45 maloljetnika, dok su ostali samci. Odmah po prijemu, vrši se ljerarski pregled, registracija, te podjela ćebadi i paketa. kapacitet smještaja u krugu tvornice "Bira" je 450 mjesta. Pogledajte i fotografije!







cazin.net


 
Voćarstvo u Unsko-sanskom kantonu, u Sanskom Mostu posebno, polako ali sigurno se gasi. Kako nam je kazao Enes Kobašlić, predsjednik Udruženja voćara Sanskog Mosta, sve proizvodnje su na izmaku, nemaju gdje prodavati svoje voće, pa se većina proizvođača odlučuje za prestanak bavljenja ovim poslom, piše Oslobođenje.

Cijene

– Situacija je veoma teška za sve voće, od maline, šljive, jabuke i ostalog voća, jer nemamo kome prodati to što proizvedemo. Veliki tržni centri dobavljaju sa strane, ne uzimaju domaće, pa je domaća proizvodnja skroz pala. Problem je i što veliki broj ljudi odlazi u inostranstvo, pa niti imamo kome prodavati, niti ima ko više raditi na tome, kazao je Kobašlić za Oslobođenje.

Ogromne parcele zasađene su malinom, ali u posljednje dvije godine ljudi kose malinjake, uništavaju ih jer nemaju gdje prodati tu malinu. Ponuđena cijena bila je 0,60 KM po kilogramu, što se proizvođačima nikako nije isplatilo.
 

– Ja imam 4 dunuma pod zasadom i pustio sam sve da propadne. Tako isto šljiva, imam hiljadu stabala šljive, ali nemam je kome brati i prodati. Sve to sada propada, nešto se stavi u kace za rakiju, ali i to se slabo pije. Što se tiče jabuke, ukoliko neko uspije dobiti 0,50 KM za prvu klasu, treba biti sretan. To se nudi po 0,30 KM, a mi ne možemo naći berača koji će za tu cijenu raditi. Veliki prerađivački centri, pak, nude nam i po 0,20 KM po kilogramu, a ja da bih proizveo tu jabuku, po toj cijeni da je prodam ne bih mogao ni đubrivo platiti, kazao je Kobašlić.

Odlazak ljudi

Ne mogu svoje proizvode plasirati ni na domaćem tržištu, a ne mogu ni izvesti jer, kako kaže Kobašlić, nisu uvezani u taj lanac.

– Imao sam čovjeka u Udruženju koji je posadio 7.000 stabala jabuke, a sad je pustio junice da mu pojedu sav voćnjak. Znači, njemu se više isplati da to pojedu junice, kako bi dobio nešto na mesu ako ništa drugo, istakao je Kobašlić, te ukazujući na problem odlaska ljudi, dodao kako smatra da će u BiH za dvije godine biti lakše pronaći pilota nego čobana.
krupljani.ba

Migranti iz Đačkog centra Borići u Bihaću od jutros se premještaju u privremeni centar za smještaj migranata u fabrici “Bira” gdje će ostati do daljnjeg, dok migranti u Velikoj Kladuši na Graničnom prijelazu Maljevac još uvijek borave pod vedrim nebom.

Iz Međunarodne organizacije za migracije (IOM) saopćeno je da će premještanje ranjivih kategorija migranata i onih koji su spavali pod vedrim nebom u prihvatnom centru Borići, poboljšati sigurnosnu situaciju u Bihaću.

U fabriku “Bira” koja je jučer otvorena za smještaj migranata stiglo je blizu 120 migranata, među kojima su većinom porodice, djeca bez pratnje i druge ranjive kategorije koje su spavale u šatorima i drugim improvizovanim skloništima u parku Đačkog doma u Borićima.
 

Kapacitet fabrike “Bira” je 450 mjesta, a koliko će ih biti tu smješteno te šta će biti s ostatkom migranata još nije poznato. U Biri su za migrante osigurani gumeni šatori i kontejneri prilagođeni za zimske uvjete, a rekonstrukcija Đačkog doma u Borićima, prema informacijama iz IOM-a, mora biti izvršena kako bi se stekli adekvatni uslovi za migrante koji će tokom zime tu boraviti.

Međutim, smještaj migranata iz Velike Kladuše još uvijek nije riješen. Veliki broj porodica i djece, te trudnih žena nalazi se na cesti pored međunarodnog graničnog prijelaza Maljevac koji je zatvoren već pet dana. Iz IOM-a su za Klix.ba kazali kako migranti u Velikoj Kladuši u blizini GP Maljevac svakodnevno dobivaju tri obroka, dva topla i jedan lanč paket te da je premještanje iz Đačkog doma prioritet s obzirom na to da je u njemu i okolo njega boravilo više od 1.100 pojedinaca.

Povodom svih ovih, a i drugih problema vezanih za migrantsku krizu, u DNEVNIKU RTV USK-a gostovao je komesar MUP-a USK Mujo Koričić koji je otvoreno govorio o sigurnosnoj situaciju u USK, zabrani ulaska migranata u USK, izmještanju migranata iz Borića i mnogim drugim problemima koje nam je donijela migrantska kriza
 

krupljani.ba

Ljeto 1941. godine u Bosni i Hercegovini ostat će zapamćeno po monstruoznim zločinima od kojih zastaje dah. Počinile su ih različite frakcije koje su se borile za vlast i dominaciju na ovim prostorima. Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske, u čiji je sastav ušla i Bosna i Hercegovina, ustaška vlast otpočela je s prvim progonima, uglavnom Srba kao i političkih neistomišljenika. Kao kontramjera ovim represijama, krajem jula i tokom mjeseca augusta u Bosanskoj Krajini izbio je oružani ustanak Srba i komunista, koji je, čini se, po svojoj žestini i počinjenim zlodjelima nadmašio ustaške zločine. Zašto? Izgleda zbog činjenice da su ustaše, uglavnom, vršile likvidacije radno sposobnih ljudi, dok su ustanici ubijali sve, uključujući starce i djecu i pri tom uživali u nanošenju što veće boli žrtvama.

VELIKI BADIĆ

Zločine ustanika komunistički vlastodršci pokušali su pravdati osvetom za zločine ustaša. Međutim, kakva je to osveta ako se ubijaju nedužni, a pravi krivci ostaju nekažnjeni? Jedan od motiva ustanika također je poznat, a to je pljačka bošnjačke i hrvatske imovine. Dobar primjer imamo u napadu ustanika na bošnjačka sela u okolini Bosanske Krupe: Velikog i Malog Badića, Jasenice, Zalina, Ostrožnice i Johovice. Nije poznato da je u ovim selima bilo ustaša i progona srpskog stanovništva, a ipak su se 31. jula, kao i tokom augusta 1941. godine, našli na meti napada. Po već ustaljenoj “junačkoj” tradiciji srpskih pobunjenika, svi zatečeni stanovnici stavljeni su pod kamu bez obzira na starost, pol ili krivicu.

Veliki Badić selo je nadomak Bosanske Krupe. Dvojica najstarijih stanovnika jesu i svjedoci napada ustanika na selo. Devedesettrogodišnjeg Saliha Husarevića našli smo u blizini njegove kuće. Trojica njegovih rođaka pomogla su nam da ga pronađemo. Živi sam, ophrvan starošću. Kaže da više priželjkuje smrt od života jer samoća čovjeka polahko ubija. Gotovo da je slijep. Ne želi se fotografirati jer to ga čini nervoznim. “Ne znam ti ja, sine, puno o tome, zaboravio sam”, pravda se nastojeći izbjeći razgovor. Ipak, ne baš tako rado, ispričao nam je nešto od onoga što je upamtio, kako je sa svojim komšijama pobjegao ispred razularenih koljača i izbjegao sigurnu smrt. Nemoćnim staračkim glasom započinje svoju priču.
 

“Ne sjećam se tačno datuma. Znam da je bilo ljeto, nekako oko žetve. Narod je radio svoje poslove, a onda je neko doletio i povikao: ‘Evo Vlasi napali!’ Narod je počeo bježati. Sve je to bilo nabrzinu. Ručak je ostao na sofri, a narod je bježao samo da se spasi. Nije se haman ništa uspjelo ni spasiti. Svi smo bježali prema Halkićima. Tamo onda nije bilo mosta nego se Una prelazila lađom. Mi smo tako došli dolje do vode. Ko god je ost’o, bio je ubijen. Svi ti ubijeni bili su uglavnom stariji ljudi. Prvo su ubili Redžepa Šabića. Onda su ufatili Omera Ćehića. On je bio pobig’o s nama, ali se vratio da spasi odijelo. Tad je fino odijelo bilo skupo i vrijedno. Njega su ufatili i nabili na kolac”, prisjeća se Salih Husarević.

Zastaje. Nije mu baš do priče. Čini se kao da strahuje da će svakog časa na njegova vrata bahnuti špijuni KOS-a ili UDB-e, zgrabiti ga i odvesti na neko od stratišta ili komunističkih kazamata. Decenije života pod prismotrom i strahom na čovjeka ostavljaju trag, pa htio on to ili ne. Na naše insistiranje da nastavi s pričom i kaže nešto više o ubijenim žrtvama, nerado nastavlja s pričom. “U selu su ostali samo oni koji nisu mogli bježati. Ost’o je Ibro Salkić. Bio je nepokretan. Njega su zaklali na kućnom pragu. Ostala je bila i Sevda Bećirević. I ona je bila bolesna. Nju su iskasapili. Ubili su i Hasana Skenderovog.”

Ponovo prestaje s pričom, a prisutni rođaci pojašnjavaju da je ubijena Sevda Bećirević imala i kćer koja se sakrila u kući. Zvala se Šerka. Gledala je kako joj izvlače majku iz kuće, a potom surovo ubijaju. Uslijed šoka koji je tada doživjela, dobila je slom živaca i ostatak svog života bila je duševni bolesnik. Umrla je prije dvadesetak godina.

Starac Salih Husarević priča: “U ratu i poslije rata ubijeno je još ljudi. Tako je ubijen Muharem Salkić, Omer Hrnčić, Osman Šabić zvani Čavnjak, Hasan Murtić…, dalje se ne mogu sjetiti ko je još ubijen.” Na molbu da ispriča šta se dešavalo nakon što su ustanici zauzeli selo, did Salih, kako ga zovu rodbina i komšiluk, nastavlja s kazivanjem: “Kad smo sletili dolje u Halkiće, nismo mogli preći preko vode. Nije bilo mosta. Na drugoj obali je, čini mi se, bio Nazif Halkić. Mi smo zvali da nas neko preveze lađom. Tad je doš’o Aziz Halkić i počeo galamiti. Svakako je ljude vrijeđao. ‘Što bježite, jebem vam žene, što ne branite svoje!?’”
 

Did Salih simpatično se nasmija, a potom nastavi s kazivanjem. “Aziz je bio ljut. Kaže: ‘U lađu nek uđu samo žene i djeca, a od vas nemoj da je ko uš’o jer ću ga ubiti k’o psa, čekaj tu!’ Onda je počeo prikupljati oružje po kućama. Bilo je nekoliko pušaka. To je podijelio ljudima, a ovima koji nisu dobili puške podijelio je motike, sikire, rogulje… ma sve što su imali od halata. Poslao je nekoga u Krupu po pomoć, a onda rek’o: ‘Svi za mnom!’”

Nastavak ove priče danas zna skoro svaki mještanin okolnih sela, a jedan dio dešavanja, u postratnom socijalističkom periodu, oprezno je zabilježen i ušao u literaturu. Nakon zauzeća sela, srpski ustanici posvetili su se pljački i rakiji kojom su proslavljali svoju pobjedu. Seljaci iz okolnih srpskih sela žurili su u Badić i Ostružnicu. Htjeli su da se pljačkom domognu golemog plijena. Tjerana su stada, uprezani konji, pražnjeni hambari i kukuruzane, iznošeno pokućstvo. Nosili su sve. Prema kazivanju mještana, pljačkaši su, kako bi što više mogli ponijeti, oko sebe vezali tkanine, prostirku, postekije… Toliko su pljačkali selo da su kradenu imovinu jedva nosili i vukli. U selu je vrilo kao u košnici. Ustanici su šenlučili, okretali janjce na ražnju, pjevali i pili. Palili su kuće, pojate i stogove sijena. Za to vrijeme Aziz Halkić vodio je mještane u kontranapad. Pridružila im se i grupa naoružanih Krupljana i nekolicina ustaša.

GAVRANOV DO

Kako su ustanici i pljačkaši nadirali u selo Veliki Badić iz triju pravaca, tako su se sastali u mjestu Gavranov Do. Mještani i dobrovoljci iz Bosanske Krupe koje je predvodio Aziz Halkić podijelili su se u dvije grupe i većim dijelom opkolili ustanike koji su bili zauzeti pljačkom i šenlučanjem. Napad je bio iznenadan i munjevit. Među ustanicima je zavladala panika i dali su se u bijeg. Kako nisu znali kud da bježe, većina njih ponovo je naletjela na razjarene mještane koji su ih dočekivali hladnim oružjem i nemilice ubijali. Savremenici ovih događanja govorili su o 120 ubijenih ustanika koji su ležali svukud, tako da se Gavranov Do mogao preći s kraja na kraj gazeći po mrtvim tijelima. Pričali su i o tome da su se pored poginulih ustanika nalazile opljačkane stvari iz bošnjačkih kuća i da je skoro svaki ubijeni kod sebe imao mlin za kahvu koji je opljačkao.

U knjizi Dušana Lukača Ustanak u Bosanskoj Krajini na strani 109. i 110. ovako je opisan napad na selo Badić: “31. jula vođene su borbe s ustašama na prilazima Krupe u pravcu sela Badić. Pošto je zauzeto i ovo uporište, ustanici su ponovo 1. augusta izvršili koncentraciju snaga prema gradu i pokušali da ga oslobode. Ustaško-domobranske snage bile su ovog puta brojnije i pomognute izvesnim brojem naoružanih građana i izbeglica iz muslimanskih sela. Ustaničke snage ni ovog puta nisu bile čvršće organizovane za napad niti su imale zajedničku komandu. I pored toga, u prvom naletu najhrabriji borci potisnuli su ustaše i doprli do grada, ali je za njima nasrnula neorganizovana masa, opila se u napuštenim gostionicama i počela da deluje dezorganizovano. Ovo su iskoristile ustaše, izvršile organizovan protivnapad i odbacile ustanike od grada. Prema sećanju savremenika koji su učestvovali u napadu, za vreme borbi oko Krupe u toku 30. jula do 2. augusta poginulo je oko 70 ustanika i mnogo veći broj ih je ranjen. Samo iz sela Srednjeg Dubovika poginulo je u napadu oko 15 ljudi. Posle povlačenja iz Bosanske Krupe posednut je i na ovom sektoru ustanički front.”

Sličan opis ovih dešavanja može se naći i u ostali djelima komunističke historiografije. Očevici događaja tvrde drugačije. Govore da su kontranapad izveli mještani, a ne ustaše i domobrani kojih je bio skoro zanemarljiv broj. Napad na Bosansku Krupu i okolinu dobro je upamtio i Hasan Hrnčić, devedesetogodišnjak iz Velikog Badića. Kuća mu se nalazi tik uz Gavranov Do. Živi s puno mlađom suprugom, što je možda i razlog da je Hasan, iako u desetoj deceniji, još uvijek vitalan i veseo. Primio nas je srdačno i rado pristao da nam ispriča neka od svojih sjećanja.

“To su bili četnici 100%, bilo ih je toliko da im broja nije bilo. Kad sam pogledao tamo na onu stranu (pokazuje rukom prema Buševiću), tamo su bili kuruzi resali, nikako se ne viđaju kuruzi koliko je bilo naroda. Pliva Božija. Kad su došli do sela, mi smo morali uteći. Utekli smo u Krupu. Oni su došli dovlena, došli su do Džaja. Narod su zaustavili ovi iz Krupe. Ustavili su ih kod kuće Safeta Džajića. Meho Sijamhodžić i bilo je dosta Halkića. Došla je pomoć iz Krupe i vratilo ih je nazad. Ovi što su nas napali bili su uglavnom civili iz okolnih sela, ali imali su svoje rukovodioce koje su slušali. Došli su iz Buševića, Dubovika, Majkić Japre. Koga su stigli, ubili su ga na licu mjesta. Bilo je dosta mrtvih. Kad su mještani iz Krupe udarili da vrate Badić, napali su četnike u Gavranovom Dolu. Tu ih je dosta stradalo. Mislim da je među našim narodom bilo ustaša koji su došli kao pomoć. Jedan je po njima pucao iz puškomitraljeza, a najviše su se tukli roguljama. Mrtvi u Gavranovom Dolu ostali su dva-tri dana, onda su došli odnekle Romi i zakopavali su ih. Prvo su s njih skidali odjeću, a onda odvlačili i zakopavali. Ukopali su 73 ljudi.”

U IZBJEGLIŠTVU I ZAROBLJENIŠTVU

Iako su mještani Velikog Badića uspjeli osloboditi svoje selo, nisu se mogli zadržati u njemu jer je njihova imovina bila opljačkana i uništena, a selo je stalno iznova napadano. Mještanima nije preostajalo ništa drugo nego da potraže sigurnije mjesto za sebe i svoje familije. Tokom augusta 1941. godine iselili su se i krenuli na put s kojeg se mnogi nisu vratili. Epidemija tifusa koja je harala, posebno u izbjegličkim centrima, znatno je prorijedila nesretne muhadžire.
 

Gorkog života izbjeglice dobro se prisjeća Hasan Hrnčić: “Hrvatska vojska je digla sve civile iz Krupe, da bi oni prošli lakše i bez borbe. Kad smo mi civili krenuli prema Kostajnici, išli smo cestom. Nisu pucali na narod. Kad smo došli u Kostajnicu, bili smo u školi. Nije bilo noći kad neko nije umro, umiralo je po dvoje, troje, četvero, jer je bila izbila neka bola. Nas je bilo šestero iz familije. Ostali smo živi samo ja i brat, a umro mi je otac, mati, brat i sestra. Nikakve pomoći nije bilo. Ja sam imao toliko ušiju, kad trehnem ovako svoju haljinku, uši su sipale k’o brašno. Kad se stanje malo smirilo, vratili smo se u Krupu. Bili smo u Toromanima. Došao mi je brat Muharem iz Zagreba, a bio je u domobranima. Mi smo opleli prućem nešto kuće. Tad je došlo iz komande u Zagrebu u Krupu naređenje da se on uhvati živ ili mrtav. Došle su ustaše s Kolajevca, uhvatili su ga i ubili. Ja sam tad radio kod Huseina Šabića, kopali smo. Da sam i ja bio kod kuće, možda bi i mene ubili. Ja sam onda otišao u domobrane u prvu jurišnu bojnu da se osvetim ustašama koji su mi ubili brata, jer ja sam ih poznavao, njih i njihove oficire. Htio sam da, kad budemo u akciji, ubijem ubice svog brata. Nas nisu slali u borbu zajedno s ustašama.

Domobrani su od svih najmanje ubijali i borili se. Kako i ja s njima nisam išao u borbu, tako nisam mogao osvetiti brata. Kad su partizani uzeli Otoku, mi smo se prijavili i predali njima. Predali smo se nekom kapetanu koji je bio musliman. Bilo nas je oko 60. Otišli smo na Vrletnicu iznad Otoke. Bili smo u jednoj sobi, kako bi rekli, sve jedan na drugom. Sutradan su nas postrojili i rekli da skidamo šinjele. Rekli su da im trebaju šinjeli da skroje kape. Mi smo se čudili. Krenuli smo prema Hrvatskoj u neko mjesto gdje je bio logor, ne mogu se sad sjetiti naziva. Tamo smo ostali dva-tri mjeseca. Tu su nas svaki dan ispitivali. Gdje si bio, s kim, ko ti je bio komandir i tako. Kad smo to sve prošli, jednog dana u 12 sati izlazi neki i proziva nas. Taj i taj izlazi, ideš na drugi pos’o. Kad nakupe 10-15 ljudi, onda odoše. Sinove Muharema Šabića, Aliju i Aziza, ubili su obojicu. Tu gdje smo držani bili su neki svinjci napravljeni od brvana. Na tim brvnima zarobljenici su zapisivali svoje ime i prezime i poruku: ‘Ako neko ostane živ, neka javi mojima da sam ja bio ovdje i da sam strijeljan.’

Tako je bilo danima. Sve ijedan stariji zarobljenik koji je u ratu bio od ‘41. je ubijen. Tu smo bili mjesec‑dva dana. Odatle smo krenuli za Mostar. U Mostaru smo bili 10-20 dana. Odatle smo nas oko 60 otišli za Crnu Goru. Tamo smo bili u ropstvu. Sjekli smo i nosili drva. Tamo raste sve crni trn i grabić. Bili smo šest mjeseci. Nakon toga, došla je amnestija da se puštamo kući. Došli smo u Cetinje u školu. Jedan čovjek je zapisivao zarobljenike i uzimao sve podatke o njima. Onda su nam dali hrane. Ja sam bio potpuno go. Nemam ništa osim košulje koju sam sap’o žicom tako da pokrijem stidno mjesto. Kad su mi dali hlače od sukna, nikako ih ne mogu nositi jer kolju. Ja sam do Krupe došao stojeći u vlaku. Nisam mogao sjediti koliko me ono sukno klalo i žuljalo. Došao sam kući, a niđe ništa nisam imao, pa sam radio i kućio se ispočetka. E, tako je to bilo, brate moj mili.”

Stav.ba

NAJNOVIJE VIJESTI

LEFTOR REKLAMA

WEB LINKOVI