Tragedija bh. fudbala: Stidimo li se stida?

  05 Avgust 2018

“Podrignete li u nekom domaćem restoranu, sigurno ćete privući prijekorne poglede i posprdne komentare, ali u nekim oceanijskim i arapskim državama te u krajevima Indije i Kine ono se smatra komplimentom kuharu ili domaćinu. U Japanu je pristojno srkati juhu ili rezance, dok nas naši roditelji odmalena upozoravaju na neprimjerenost srkanja”, objašnjavaju u Sensi.

Kao što je napisao jedan od autoriteta za stid Gershen Kaufman, „stid je jedna od emocija koje uzrokuju najviše bola jer je u trenutku stida ljudsko ja povrijeđeno iznutra.”

S druge strane jastuka

Koliko je god je stid sputavajuća emocija, blokator i koliko god prevelik i neobjašnjiv stid djelovao loše po individuu, ista je situacija sa nemanjem stida.

Naš generalni problem u Bosni i Hercegovini, a i šire je upravo taj i on zapravo potencira psihološku nedostatnost, nerazvijenost super ega – glavnog i odgovornog za savjest i moral, odustvo svakog kriterijuma.

(Nećemo o politici, ali isključivo bestidnost je potakla onu nekakvu protuhu fašističke provenijencije da se na twitteru zapita ko će sahraniti ženu kojoj su pobili sve muške članove porodice. Bestidnost je ta koja kod nekoga u glavi rodi ideju da otvara svečano trotoar. Bestidnost za sobom povlači inicijative za povećanjem paušala, bestidnost je kada se voditelji, pjevači, režiseri odvaže kandidirati na predsjedničkim izborima u nemanju drugog posla…)

Sramotna je sinoć bila predstava Sarajeva protiv Atalante. Umjesto da ostanu u historiji kao neko ko je uspio napraviti najveći podvig na nekom gostujućem terenu, fudbaleri Sarajeva (koje prema onome kako su se ponašali, ne kako su igrali), ne bi smjeli nazivati fudbalerima, uspjeli su zabetonirati status najvećih gubitnika ikad u evropskim takmičenjima. I u kontekstu bh. klubova, a bogami i među tri su u Evropi što 0:8 ubilježiše na svom terenu.

Semicu ranije manju su bruku napravili, ali sramotno odigrali i igrači Željezničara, poraz nije bio tako radikalan samo zato jer je razlika u kvaliteti između Atalante i Apollona također ogromna.

Pa šta je, majku mu? Što je to tako?

Da smo tanki – jesmo! Najsporiji kiparski igrač brži je od Željinog ponajbržeg, i to je naprosto surova realnost. “Starudija” Masiello brži je i okretniji od uslovno rečeno bržeg i mlađeg Hebibovića. Čovjek se okreće, dribla, skače, zabija, kao da su mu 23, a ne 32, kao da je centralni vezni, a ne stoper. Sve su to činjenice, kao što je činjenica i sveprisutna bestidnost.

Naprosto nije isto izgubiti 0:3 i 0:8, kao što bi lošije i sramotnije bilo da je Sarajevo izgubilo 0:12, ali kao da se to nekoga tiče. Kako bi se tada osjećali igrači Sarajeva, članovi stručnog štaba, ljudi iz uprave? Vjerovatno isto.

Zašto u isti koš stavljati igrače, stručni štab i članove uprave? Zato što oni svi čine jednu sinergiju i što su podjednako krivci i za uspjehe i za neuspjehe. Ali ne, ovdje će vas ubijediti da su jedni dobri, a da su ovi drugi loši. Bestidno.

Danas se zapravo najgore osjećaju oni koji nikakvog utjecaja nisu mogli imati na rezultat – navijači. Koji su pohrlili da konačno vide neku normalnu utakmicu, sa protivnikom koji se za razliku od naših klubova bavi fudbalom, sportom nekim skroz različitim od onoga što mi nazivamo fudbalom.

Nakon pet minuta (u psihologiji sporta, konkretno fudbala, najveći napori se ulažu u učenje kako ne primiti gol prvih i posljednjih 15 minuta, po tome se ocjenjuje nečija psihološka snaga), navijači više nisu imali šta vidjeti. Ni da neko grize, ni da su u stanju tri vezana pasa njihovi ljubimci odigrati – potpuni kolaps u glavama koji je rezultirao neviđenom kanonadom.

Gubitak dodira s realnošću

Najveća greška koja je napravljena od prvog sudijskog zvižduka u Reggio Emiliji do posljednjeg na Koševu nije učinjena tokom 180 minuta borbe na travnjaku. Učinjena je onoga trenutka kada je neko u klubu, a jesu mnogi, pomislili da je Sarajevo ostvarilo rezultat “koji mu nudi realne izglede da ostvari plasman u naredno kolo”. I pored očigledne drastične, ne male, razlike u kvaliteti.

Šta je time učinjeno. Igrači su nakon prve utakmice imali cilj da se predstave što bolje, da uživaju kao što reče Krste Velkoski, bez imperativa da moraju ostvariti rezulatat “koji bi im nudio realne šanse za prolazak dalje”, a onda kad su u tako komotnoj situaciji izborili 2:2 u glavi se desio preokret koji nije smio. Sada je imperativ bio zadržati to. Pokazati se u najboljem svjetlu, izgarati bilo je manje bitno.

Dok je prva utakmica bila da bi se u njoj uživalo, u drugoj niko nije pomislio da uživa. Sada se udarnički moralo roviti i kopati, a to se nikome ne mili. Nakon, pet, a pogotovo osamnaest minuta ti igrači koji su ubijeni u pojam da mogu nešto protiv Atalante potpuno su zbrisani s terena, oni više nisu postojali, niti su imali pojma i o čemu.

Samo su znali da oni tu više ništa ne mogu (a kao eto mogli su) i potpuno su zaboravili i na sebe, ali što je još gore i na one koji su u ogromnom broju došli na Koševo i koji će za razliku od njih osjećati stid. Ponašali su se onako kako se generalno ponaša naša vlast sve ove godine, bez obraza, srama, neodgovorno.

Naš problem u BiH je što smo odavno izgubili dodir sa realnošću i na individualnom i na kolektivnom nivou. Možda još veći je odsustvo spoznaje gdje nam je mjesto. Odsustvo svakog osjećaja za red, poredak, ukus, za lijepo. Nikakvog poštovanja ovdje nema (zamislite pozorišnu predstavu na sva zvona najavljenu gdje se glumci potpuno pogube i naprave lakrdiju).

O odgovornosti da ne pričamo. Ovdje je moguće srozati firmu za tili čas, neće se taj koji ju je srozao zacrvenjeti niti će ga biti stid pred ljudima. Sve dok je tako, a trebaće stotine godina da se promijeni svijest, bit će normalno da protiv iole ozbiljnijeg protivnika gubimo šest, sedam, osam nula. Najnormalnije, kao da je to otići u granap.

Morali bi konačno početi mijenjati paradigmu i malo se obrazovati.

NAJNOVIJE VIJESTI

VASA REKLAMA

WEB LINKOVI