USK

USK (54)

U sklopu ovogodišnje 23. Manifestacije „Slobodarski dani viteškog grada Bužima“ ispred Centra za kulturu, sport i informisanje Bužim, održana je 14 po redu tradicionalna „Krajiška sofra“ koju redovno organizuju i pripremaju žene iz Udruženja žena „Izvor“, osnovanog 2004. godine

I za ovogodišnju organizaciju „Krajiške sofre“ Udruženje žena „Izvor“ dobilo je mnoge pohvale jer je hrane po raznolikosti i kvaliteti bilo u izobilju a glavni gost ove godine bio je Reis-ul-ulema Husein ef. Kavazović.

Među gostima na „Krajiškoj sofri“ bili su brojni državni, federalni, kantonalni, općinski i drugi predstavnici, kao i predstavnici Islamske zajednice, boračkih udruženja i organizacija, gosti iz Zagreba, Siska, Sarajeva, Busovače, predstavnici Udruženja „Crni labudovi“, te članovi Udruženja generala, te domaćini, Zikrija Duraković načelnik i Edhem Eminić predsjednika Organizacionog odbora „Slobodarski dani viteškog grada Bužima“.

Program obilježavanja završnice Manifestacije „Slobodarski dani viteškog grada Bužima“ ove godine odredio je da „Krajiška sofra“ bude na samom kraju manifestacije. Razlog je to da je gostiju i uzvanika za „Krajiškom sofrom“ bilo daleko više nego je planirano, ali je hrane ipak bilo za sve.

U prilogu pogledajte i video
 

Mještani bihaćke mjesne zajednice Ružica jučer su se okupili kako bi protestvovali protiv početka izgradnje GSM-bazne stanice u svom naselju, strahujući za svoje zdravlje usljed zračenja ovih uređaja.

Iz Bh Telecoma kontinuirano rade na poboljšanju kvaliteta GSM usluge i u tom pravcu redovno postavljaju nove bazne stanice. Ali mještani ove mjesne zajednice ističu kako je postavljanje takve jedne u samom naselju, štetno po zdravlje građana, zbog čega oni već nekoliko godina ne dozvoljavaju izgradnju antenskog repetitora za mobilnu telefoniju, zbog toga što - kako kaže Safet Čelebić, član Savjeta mjesne zajednice - strahuju za svoje zdravlje.

-U prvom tom momentu, tu su bili određeni protesti, mi smo prikupili peticiju i mještani su bili protiv toga. Oni su nakon sudskog spora dobili zabranu međutim ponovo su pokrenuli proceduru i tvrde da ponovo imaju svu potrebnu dokumentaciju za izgradnju tog objekta, ali mještani to ne dozvoljavaju i zato su se ponovo okupili.- kaže Čelebić

BH Telecom je od Kasima Dizdarića kupio parcelu na kojoj namjerava graditi antenski repetitor, no kako Dizdarić kaže, prilikom kupovine nisu mu kazali da će tu graditi antenski repetitor već centralu za fiksnu telefoniju.

Građani MZ Ružica insistiraju da se ovaj problem riješi tvrdeći kako ovdje ne može biti GSM-bazna stanica koja ugrožava zdravlje stanovništva
cazin.net

Tradicionalno, večer uoči Bajrama u Cazinu će biti svečana i obilježena prigodnim sadržajima. 
 

U ponedjeljak, od 21:00 sat na Trgu zlatnih ljiljana počinje koncert poznatog sarajevskog hora duhovne muzike "Hazreti Hamza".

Njihove najpoznatije izvedbe, poput ilahija Leptir, Tebi Resule, Putnik (koju izvode s Elvirom Rahić) i mnoge druge već su godinama neizostavan dio svečanosti na kojima se izvodi duhovna muzika. Ipak, njihova pjesma "Stig'o nam ramazan" zauzima prvo mjesto po omiljenosti među djecom i mladima pa se koncertu hora "Hazreti Hamza" već uveliko svi raduju.

Tu je i veliki bajramski vatromet, a prije svega radost susreta i druženja u večeri nakon koje nastupa jedan od dva najveća islamska blagdana.

Ne propustite ovu lijepu priliku i budimo zajedno, kao i svakoga puta, dočekujući Bajram u našem Cazinu.
cazin.net
 

Operativni štab za pitanje migracija u BiH je, nakon određivanja lokacija prihvatnih centara za migrante, koji su usaglašeni sa predstavnicima lokalnih zajednica, odredio je da iduće sedmice počinju radovi i rekonstrukciji objekata u Bihaću i Ušivku kod Sarajeva, dok se istovremeno vrši adaptacija objekta hotela Sedra u Cazinu. u kojem će iduće sedmice bit će smješteno još 50 osoba, zaključeno je na sastanku u Sarajevu Operativnog štaba za pitanje migracija u Bosni i Hercegovini.

Štab je prihvatio da privremeni prihvatni centar bude u objektu „Agrokomerca“ u Velikoj Kladuši, a ministar sigurnosti BiH i predsjedavajući Štaba Dragan Mektić je najavio da će uskoro posjetiti ovu općinu, tokom koje će sa predstavnicima ove lokalne zajednice razgovarati o preostalim tehničkim detaljima. Jačanje kontrole granica BiH.
cazin.net


 
 Za ulazak u Bosnu i Hercegovinu neprijavljeni migranti koriste improvizovana plovila, često samo gumene čamce, koje nabavljaju od lokalnih trgovaca u Srbiji. Nisu rijetki slučajevi da u tim pokušajima dođe i do prevrtanja čamaca, zbog čega su intervencije policijskih službenika česte i u smislu spašavanja tih migranata od utapanja. Ekipa Anadolu Agency (AA) provela je dan na terenu sa patrolom Jedinice Granične policije BiH Zvornik gdje je, uz područje Bijlejine, u posljednje vrijeme i evidentiran najveći broj ulazaka neprijavljenih migranata u BiH
 

ZVORNIK, 16. augusta - Na području Loznice u susjednoj Republici Srbiji prema operativnim podacima bh. policijskih agencija nalazi se između 2.000 i 3.000 neprijavljenih migranata koji čekaju pogodan trenutak za prelazak u Bosnu i Hercegovinu, najčešće preko rijeke Drine. 

Za ulazak u Bosnu i Hercegovinu neprijavljeni migranti koriste improvizovana plovila, često samo gumene čamce, koje nabavljaju od lokalnih trgovaca u Srbiji. Nisu rijetki slučajevi da u tim pokušajima dođe i do prevrtanja čamaca, zbog čega su intervencije policijskih službenika česte i u smislu spašavanja takvih migranata od utapanja. 

Ekipa Anadolu Agency (AA) provela je dan na terenu sa patrolom Jedinice Granične policije BiH Zvornik gdje je, uz područje Bijeljine, u posljednje vrijeme i evidentiran najveći broj ulazaka neprijavljenih migranata u BiH. 

- Igra mačke i miša - 

Sa Admirom Nikšićem, inspektorom za istrage, i Emirom Hamustafićem, inspektorom za kriminalističko-obavještajne poslove Jedinice Granične policije Zvornik, obišli smo četiri kritična lokaliteta u graničnom pojasu koje nadzire ta jedinica, a koja neprijavljeni migranti često koriste za prelazak. 

Na tim područjima, posebno u Tabanovcima, Tršiću i Kozluku, korito rijeke Drine dosta je usko, a kao lokalitet za pokušaje prelazaka koristi se i područje Čelopeka. 

Najintenzivniji prelasci neprijavljenih migranata dešavaju se pod okriljem noći, između 22 i pet sati ujutro. Ono što graničarima otežava pronalazak migranata, u slučaju da se domognu teritorije BiH, jeste što se s druge strane nalaze kukuruzišta koja im služe za skrivanje. 

Iako se, kažu, migranti nekada sa druge strane, srbijanske, na području Loznice mogu vidjeti i uz obalu Drine tokom dana, u izviđanju terena, u vrijeme naše posjete, osim lokalnih ribara, nije bilo ništa što bi ukazivalo da se neprijavljeni migranti tog dana ili noći spremaju na svoje "putovanje".

1 

Mirel Imamović, komandir Granične policije Zvornik, u razgovoru za Anadolu Agency potvrđuje da su  "tenzije oko ilegalnih migranata i dalje prisutne na tom području sa nešto pojačanim intenzitetom".

"Nakon posljednjih dešavanja koje provodi menadžment Granične policije Bosne i Hercegovine i u dogovoru sa MUP-om RS-a o razmjeni podrške koju granični službenici primaju od različitih policijskih agencija u BiH, stanje se popravlja, drži se pod kontrolom, upravljamo informacijama i prilagođavamo stanju na terenu. Naše policijske patrole su aktivne i mislim da je stanje trenutnu uredu, odnosno bolje nego ranije", kaže Imamović. 

Navodi da se tenzije mijenjaju od područja do područja, odnosno mijenjaju se mikrolokacije koje su migrantima interesantne za prelaske.

Na terenu, priznaju iz policijskih agencija, vodi se klasična "igra mačke i miša" između pripadnika graničnih službenika i neprijavljenih migranata.

"I oni, ilegalni migranti, upravljaju informacijama, odnosno razmjenjuju informacije. Koriste informatičke tehnologije, koriste GPS, satelite, karte... Mi pokušavamo da se prilagodimo, mijenjamo raspored svojih patrola. Koliko smo u tome uspješni? Mislim da smo za sada mnogo uspješniji nego u prethodnom periodu upravo zbog dodatnih resursa koje imamo", poručuje Imamović.

- Graničari u misiji spašavanja migranata od utapanja - 

Kada su u pitanju statistike, one su, kaže komandir Jedinice Granične policije Zvornik, vrlo jasne i neupitne.

Jedinica Granične policije Zvornik pokriva državnu granicu BiH sa Republikom Srbijom koja je ustvari paralela sa tri administrativne opštine - Zvornik, Bratunac i Srebrenica. Radi se o nekih oko 160 kilometara granice. 

"Samo u mjesecu julu blagovremenim policijskim intervencijama naših policijskih patrola spriječili smo, odnosno odvratili ilegalni prelazak za 725 osoba u 109 pokušaja. U isto vrijeme, mi smo zatekli na teritoriji BiH 63 strana državljanina koje smo u skladu sa važečim zakonima uputili u nadležne Službe sa poslove sa strancima u Bijeljinu u daljnju proceduru. U odnosu na mjesec ranije, juni, mislim da je to povećanje od nekih 80 posto. Jer smo u junu imali oko 400 vraćenih ilegalnih migranata u pokušaju ulaska u BiH. To su lica koja nisu uspjela ući, odnosno domoći se teritorija BiH", ističe Imamović. 

No, djelovanje Granične policije BiH na vraćanju migranata pri pokušaju neregularnog ulaska u BiH ne znači da su oni i trajno zaustavljeni u tome. Pri tim pokušajima česte su i nezgode. 

"Mi imamo mnogo slučajeva kada lice istog identiteta po nekoliko puta zateknemo u pokušaju ilegalnog prelaska na teritoriju BiH. Mi ga svaki put odvratimo od pokušaja. Veoma su česte incidentne situacije, jer je Drina cijelom dužinom u okviru Jedinice Granične policije Zvornik granica, u smislu da dolazi do prevrtanja čamaca, improvizovanih plovila koje ilegalni migranti koriste za prelazak državne granice. Mi sa svoje strane službenim plovilima vrlo često moramo spašavati te ljude. Imamo i tu humanu dimenziju. Ne možemo dozvoliti da neko izgubi život u rijeci Drini. Drina je varljiva zbog hidroakumulacija. Ona jako brzo mijenja u nizvodnom dijelu svoj vodostaj. Tako da u pola sata je moguće preći na pojedinim mjestima, a već za narednih petnestak do dvadesetak minuta to je nemoguće zato što voda koja se pušta iz hidroakumulacija podigne njenu razinu", ističe Imamović.

Mnogo puta su, kaže, imali misije spašavanja, pružali prvu pomoć neprijavljenim migrantima, obavještavali civilnu zaštitu, Dom zdravlja u Zvorniku, koji im je pružao i pruža potrebnu medicinsku intervenciju. Bilo je, vele, i lomova, povreda, padova pri pokušajima ilegalnih prelazaka iz Srbije u BiH zbog nepristupačnog terena. 

2

"Zajedno, u suradnji sa Međunarodnom organizacijom za migracije (IOM), također, mnogo puta spajamo porodice", navodi Imamović.

- Uništavaju dokaze da su boravili u Srbiji -  

Međutim, komandir Jedinice Granične policije Zvornik ističe i drugu stranu situacije s nepravilnim prelascima granice, koja je u posljednje vrijeme sve prisutnija.

"Migranti koje u posljednje vrijeme koje srećemo u pokušaju ilegalnog prelaska postaju sve agresivniji. Na pojedinim lokacijama pokušavaju nasilno da uđu. Čak na jednoj lokaciji, željezničkom mostu u Zvorniku koriste, na službenike Granične policije BiH bacaju kamenje koje nalaze na pruzi. Tako da su i naši policijski službenici izloženi mnogobrojnim opasnostima. Nikada ne znamo kakva je struktura tih ljudi koji pokušavaju da pređu, koliko su agresivni, da li su to porodice...", ističe Imamović. 

O strukturi neprijavljenih migranata koji pokušavaju da uđu u BiH statistike kažu da su to lica od 18 do 28 godina u najvećem broju. Ima i manji broj žena i djece, ali je to, ističe Imamović, zanemarivo. 

"Mi smo u prilici da razgovaramo s njima. Jako često prikupljamo te podatke kroz razgovor sa licima koje zateknemo na teritoriji BiH. To su većinom migranti sa područja Irana i Pakistana. Tome pogoduje i situacija kada je Republika Srbija ukinula vizni režim sa Iranom. Tako da oni od momenta slijetanja na aerodorom Beograd, za dva sata su već na području Loznice i pokušavaju da pređu u BiH. Oni nikada prilikom prelaska nemaju nikakve dokumente. Cijepaju ih, jednostavno, pokušavaju da unište svaku vezu, svaku mogućnost dokazivanja da su oni bili na teritoriji Srbije. Jer to, opet, ako postoji dokaz, u daljem kontekstu omogućava nama da ih kroz redovan postupak readmisije vratimo u Srbiju. Zbog toga oni i cijepaju sve te dokumente i sve ono što ih može povezivati sa boravkom u Srbiji", navodi Imamović. 

Postoji, kaže komandir Granične policije Zvornik, nekoliko mikrolokacija koje su mnogo interesantne neprijavljenim migrantima koji dolaze u Srbiju, a žele nastaviti prema BiH i dalje.

"Oni imaju jedan cilj, a to je da pređu sve te moguće prepreke i barijere do njihove željene destinacije. To može biti neka od zemalja EU, a najčešće Njemačka, Švedska, Italija, Francuska. Na tom putu ih očekuju mnoge granice i oni zaista ne biraju način da pređu bilo koju barijeru", ističe Imamović.

Stoga se, kaže on, hvataju često na podvozja kamiona, odnosno vozila.

"Mi smo ih ovdje na graničnom prelazu Karakaj pronašli u tovarnim prostorima kamiona. Ilegalni migranti u ta teretna vozila ulaze podesnim sredstvima, odnosno nožem ili skalpelom prerežu - presijeku ceradu i uđu u taj prostor. Pokušavaju da prođu carinsku kontrolu i naše provjere na graničnim prelazima. Također, skrivaju se u teretnim vagonima, u vozovima. Kriju se u podvozju vozova. Hvataju se za voz u pokretu što nama otežava sam način reakcije, jer mi ih vidimo, jer smo na tim tačkama 24 sata svih sedam dana, ali ne možemo reagovati, skidati lice sa voza u pokretu, jer to je nemoguće. Iz tih razloga su naši poslovi jako kompleksni, moramo se prilagođavati, tražiti najbolje načine da budemo što efikasniji", ističe Imamović.

- Ulasci čak i preko hidrocentrala na Drini -

Pripadnici Granične policije, navodi komandir, koriste specijalističku opremu, svakodnevno maksimalno vrijeme na raspolaganju usmjeravaju da kontrolišu sva putnička i teretna vozila na ulazu, provjere svaki teren za koji imaju bar jedan operativni podatak o lokaciji koju bi migranti mogli koristiti kao moguću tačku prelaska i ulaska u BiH. 

3

"Ti podaci spadaju u sferu podataka koji su zaštićeni, stoga neću govoriti o mikrolokacijama, jer to bi moglo i nas na neki način spriječiti u efikasnom obavljanju zadataka. Ali, to je trenutno područje sjeveroistočne Bosne, područje Zvornika, pa sjevernije prema Bijeljini. To je i jedan dio oko Bratunca, novoizgrađeni most. Zapravo sve te fizičke spone između BiH i Srbije, željeznički mostovi, pa čak i hidrocentrale su kritične tačke. Imali smo zabilježene slučajeve kada migranti prelaze preko hidrocentrala. Zaobilaze, izbjegavaju to fizičko obezbjeđenje na tim hidrocentralama i pokušavaju da se domognu teritorije BiH", navodi Imamović.

Posebno zabrinjava korištenje hidrocentrala za nepravilne prelaske granice dvije zemlje, jer se radi o objektima od posebnog značaja, gdje je zabranjeno kretanje, pa čak i fotografisanje. 

"Jasno je i nama da je BiH samo tranzitna zemlja na njihovom putu. Međutim, mi samo obavljamo svoju misiju, imamo svoju zadaću, imamo svoje poslove i zadatke iz nadležnosti Granične policije BiH. Trudimo se da budemo na visini zadatka, da budemo uspješni u našem poslu, a politiku prepuštamo političarima. Cilj Granične policije BiH uopće je da tu efikasnost prilikom zaštite državne granice, prilikom granične kontrole, podignemo na toliki nivo, da pojačamo naše resurse, ljudske kapacitete, da upravljamo tim migracijama na odgovarajući način", navodi Imamović.

To znači da nastoje da blagovremenim intervencijama i reakcijama, svojim operativnim radom na terenu budu prisutni na onim mjestima gdje su migracije najintenzivnije.

"Tim načinom, odvraćanjem od ilegalnih ulazaka migranata, možemo ponovno samo na neki način usmjeriti ta regionalna kretanja tih migrantskih ruta, na neku drugu ili ih odvratiti od pokušaja ulaska u BiH, odnosno preorjentisati ih da biraju neke druge mogućnosti da se domognu svog cilja. Ovo jeste sigurnosni problem, ali je i politički, ekonomski, humanitarni, odnosno ima višedimenzionalni karakter",poručio je Mirel Imamović, komandir Jedinice Granične policije Zvornik.  
cazin.net

mati povjerenje neke osobe, prijatelja ili saradnika privilegija je i čast za svakog čovjeka. Nesumnjivo je to prvi znak pravog prijateljstva u kojem nema mjesta za sumnju u odanost i podršku u različitim životnim situacijama. Ali, rat je opet nešto drugo. Tu se odanost cijeni i mjeri na poseban način, jer u ratu se gine i strada, a svaki potez i svaki korak koji se učini predstavlja “mač s dvije oštrice”.

Može doprinijeti uspjehu i pobjedi, ali može dovesti do gubitka i poraza. Stoga su odani i povjerljivi saradnici u ratu kao biserne školjke koje imaju neprocjenjivu vrijednost. Jedna od takvih “školjki”, koju je još početkom rata uočio i za bliskog saradnika uzeo komandant Nanić, bio je i Meho Bašić, pomoćnik komandanta za obavještajne poslove u 105/505. brigadi. Koliko je Bašić bio odan generalu Naniću, pokazuje i činjenica da su na istom lokalitetu i u razmaku od nekoliko minuta obojica izgubili život. Ove godine navršava se 23 godine od pogibije Mehe Bašića, velikog stratega i izuzetnog poznavaoca terena na širem rejonu Suhe međe, na kojoj je 105/505. držala linije i vodila niz uspješnih borbenih akcija.

Meho Bašić (sin Miralima i Emine) rodio se 1949. godine u Bužimu, u naselju Zaradostovo. Osnovu školu završio je u Bužimu, a Srednju elektrotehničku u Bihaću. Do izbijanja rata radio je u Elektrodistribuciji Bužim. Iako je nastupao i za raniji bužimski fudbalski klub “Napredak”, bio je aktivan član OFK “Bratstvo” Bužim od njegovog osnivanja 1971. sve do 1992. godine. Prilikom obavljanja borbenih zadataka koristio je kodno ime “Lovac”. U završnoj godini rata lakše je ranjen 17. aprila u području Metle na velikokladuškom ratištu. Poginuo je 5. augusta 1995. godine na Ćorkovači, u rejonu Vijenca. Posthumno je odlikovan ordenom “Zlatni ljiljan”, te unaprijeđen u čin majora Armije Republike Bosne i Hercegovine. Otac je sina Kemala i kćerke Arijane.

IZUZETAN LOVAC I POZNAVALAC TERENA

Jedan od najbližih Mehinih saradnika Zijad Nanić tvrdi da je Meho bio izuzetno važan u cijeloj strukturi brigade i njenom funkcioniranju. “To njegovo životno iskustvo bilo je od ogromne važnosti za sve nas. Još prije rata bio je na glasu kao jedan od najboljih lovaca u Bužimu i šire, sve do Žirovca i Gline u Hrvatskoj. Dobro je poznavao teren i imao sigurno oko. Neki njegovi pogoci i danas se prepričavaju u lovačkim društvima. Lovačko iskustvo bila mu je preporuka za ono što će uslijediti. Od samog početka rata družio se s momcima iz ‘Hamzi’ jer su dvojica braće Fikret i Ismet bili u toj jedinici, tako da je preko njih imao kontakt s prvim vojnim jedinicama. Nakon što sam postavljen za pomoćnika za bezbjednost u Štabu Teritorijalne odbrane Bužim, jedan dan sam otišao kod njega jer sam znao da je on bio u rezervnom sastavu Državne bezbjednosti.

Tad sam mu rekao da želim da me malo uputi oko svega jer je to meni tad bila velika nepoznanica. I on meni kaže: ‘Haj sutra ću ja doći pred komandu pa ćemo malo obići teren.’ I tako smo otišli do Dobrog Sela. Toliko me provodao po terenu da sam ‘spao’ s nogu. Tu smo se malo bliže upoznali. Bilo je to vrijeme dok je još komandant ŠTO bio Esad Velić. Meho se u to vrijeme nije mnogo uključivao. Dolaskom rahmetli Izeta Nanića na čelo ŠTO Bužim, njih dvojica su se jednom negdje slučajno sreli. Kao dobar poznavalac topografskih karata, komandant Nanić analizirao je kartu i pravio plan za neku aktivnost. Tu se uključio Meho i sugerirao komandantu na detalje s karte koji ne odgovaraju stvarnom stanju na terenu jer su se u međuvremenu prokopali neki šumski putevi koji su na karti odranije bili označeni kao kozije staze. Vidjevši da Meho dobro poznaje teren, odmah ga je prigrlio u komandu kao čovjeka koji može biti od pomoći za sve ono što će uslijediti. Tako je Meho imenovan za pomoćnika za obavještajne poslove, gdje je bio od velike pomoći komandantu Naniću. Na vezi je dugo vremena držao ‘Gazije’, izviđački vod koji je imao ulogu prikupljanja podataka s terena. Jedino nije volio pisati izvještaje za brigadu i korpus. On bi komandantu ispričao šta i kako je bilo, a izvještaj je uvijek pisao neko od referenata. Ali što se tiče terena, izvidjeti, procijeniti, tu je doista bio izvanredan”, navodi Nanić.

Postoji cijeli niz zanimljivih situacija koje se vezuju za Mehu. O tome Zijad Nanić kazuje: “Sjećam se kad smo on i ja poslali neke grupe u izviđanje, pa je jedna grupa ‘zabasala’. I onda Meho kaže preko motorole Remzi Mulaliću: ‘Znaš gdje sam ja prije dvije godine ubio onog srndaća?! E tu dođite, tu ću vas čekati.’ Onda smo mi to poslije prepričavali. Njih dvojica znaju gdje je ubijen srndać, a ne zna cijela Srbija. Smijali smo se toj situaciji. Ali su oni ubrzo ‘izbasali’ kad im je on to rekao. Često je znao otići na Ćorkovaču u rano proljeće za sunčanog vremena, pa ga nema dugo. Kad je zgodno, izvidi nešto i tako. Pa onda dođe crn k’o Arap. Jednostavno je volio prirodu, u duhu istinskog lovca.”

U Mehine terenske sposobnosti više se puta uvjerio i Nermin Šabić, borac iz “Hamzi”, koji još pamti Mehine upute i pojašnjenja iz vremena Februarske ofanzive na Spahića Glavici kod Bihaća. Kako kazuje, Meho je na jednostavan način znao običnim borcima objasniti kako da se u svakom momentu orijentiraju i pomoću koje kote da se domognu sigurnog terena ako bi se izgubili. Od svih susreta, kaže da mu je najzanimljiviji bio onaj kada se s Mehom dovezao na zarobljenom tenku u akciji “Breza 94”. “Pitam ga ja: ‘Majstore, kakve su kočnice’, a on mi odgovara: ‘Haj sjedi pa ćemo vidjeti kad krenemo.’ S Križa je do Bužima dovezao taj tenk, koji je poslije nazvan Vitez i koji je korišten na Ćorkovači tokom Druge autonomije i u operaciji ‘Sana 95’”, prisjeća se Šabić.

IZVIĐAČ SA ŠESTIM ČULOM

Meho Bašić bio je realizator velikog broja izviđačkih akcija koje je izvodio u dogovoru s komandantom Nanićem. Sva ta izviđanja u kojima se išlo i po pet-šest kilometara iza neprijateljskih linija otvarala su niz mogućnosti. Njegove vizije odlaska u dubinu bile su priprema za ostale jedinice 505. brigade u akcijama koje su slijedile. Jedan od Mehinih saradnika bio je i Fikret Kauković, koji o saradnji s Mehom kazuje: “Meho i ja smo sarađivali u prvoj godini rata. Tad je on bio u ‘Hamzama’ i često smo nas dvojica išli u izviđanje. On je mene uzeo pod svoju zaštitu. Kad je rat počeo, on je imao 43 godine, ali je bio izuzetno fizički spreman. Imao je nevjerovatne lovačke i streljačke sposobnosti. Svojim očima sam gledao kad cigaretu na nekih petnaestak metara dva-tri puta zaredom pogađa metkom iz pištolja. Ne znam da sam pored roditelja imao boljeg savjetnika u životu. Prihvatio me kao sina, usmjeravao u raznim situacijama, a ja sam ga doživio kao učitelja i mentora. Između nas dvojice bila je neka veza, poput telepatije, i uvijek smo djelovali sinhronizirano. Bilo je u njemu nešto što je kod drugih izazivalo poštovanje. A, s druge strane, nije patio od veličine, bio je toliko skroman i susretljiv da se s njim u svakoj situaciji moglo normalno komunicirati. Sa svim osobinama koje je posjedovao bio je prava osoba za poziciju koju je obavljao u brigadi.”
Kauković se prisjeća i nekoliko situacija koje su mu najdublje ostale u sjećanju kada je u pitanju Meho Bašić. “Jedne prilike bili smo u izviđanju. Kad smo se osamili od ostatka grupe, naišla je lisica. U tom smo se momentu nalazili svega pedesetak metara od srpskih položaja. U jednom trenutku Meho je digao pušku na lisicu. Potom je zastao i pogledao na četničke položaje. Tad sam mu u očima vidio onu lovačku strast, koja se može vidjeti kod strastvenog pušača, ali situacija je bila takva da nije mogao pucati”, ističe Kauković.

Fikret Kauković je s Mehom više puta prolazio iza neprijateljskih linija. Kad god je bila kakva akcija, kako kaže, on bi ga konstantno uzimao sa sobom. O tome priča: “Nas dvojica smo se uvijek izdvajali iz grupe i odlazili svojim putem. Prije osvajanja Ćorkovače, tri ili četiri puta prolazili smo kroz srpske linije. Nije to još bila uvezana linija, bilo je dosta šupljina koje smo mi vješto koristili. Njega su krasili izuzetna smirenost i snalažljivost. Bio je 100% siguran u sebe i u teren. Na jugu i jugoistoku poznavao je teren sve do Ivanjske. Početkom rata djelovao je tenk sa srpske linije od Santračeve Glave pa do Ćorkovače. U vidnim danima znao je ‘rasćuhati’ sve zemunice na okolnim položajima. I mi smo jedne prilike išli tamo iza Nikolićke, Latinovca i Ćorkovače, koje su u to vrijeme bile u srpskim rukama. Išli smo u izviđanje kako bismo uništili taj njihov tenk. Zatim smo dolazili pod Kedića Glavicu iza četničkih linija. Ja sam bio mlad i lud, a on je bi zreo. Imali smo zadatak izvidjeti, a to je često bilo teže nego sama borba.

Sve su to bile pretpostavke za ‘Munju 93’ i neke druge akcije. A njegova uloga u ‘Munji’ najviše je došla do izražaja kada je u jednom trenutku zaškripalo po dubini, gdje su ‘Hamze’ i ‘Gazije’ bile zaglavile. ‘Hamze’ su ušle u dubinu, obavile dio posla, nisu uspjeli sve, a onda je uslijedilo izvlačenje koje nije išlo po planu. Komandant nije imao više koga poslati jer su već svi bili u stroju. Meho je kao obavještajac bio na liniji, a ja sam bio ranjen. Pogledao nas je, sugerirajući nam da od nas dvojice očekuje da obavimo taj zadatak. I krenuli smo Meho, ja i još neko iz komandantove pratnje. Kad smo pošli, ‘Munja’ je već bila poodmakla, jer je akcija počela ujutro u 6, a tad je već bilo oko 8 ili 9 sati. I riješili smo mi tu rupu na Kukuljici, ali je nismo uspjeli zauzeti. Ali ono što je bitno jeste da je Meho bio posljednja tačka prilikom izvlačenja naših boraca. Pomogao je u izvlačenju ‘Hamzi’ i ‘Gazija’, pogotovo ‘Gazija’, koje su bile otišle najdublje iza srpskih linija. Izišli smo oko 15 sati na našu teritoriju, na Ćorkovaču. Meho je bio spreman ostati posljednji. Sve vrijeme pratio je i koordinirao izvlačenje. Da u tom momentu nije bio takav čovjek tu, mnogo bi naših ljudi stradalo. U tom smislu, može se kazati da je Mehina uloga u ‘Munji’ bila doista velika.”

“DESNA RUKA” KOMANDANTA NANIĆA

Remzija Mulalić poznavao je Mehu još od prije rata, kada su zajedno lovili. “Sa svakim je bio dobar, ali je imao ljude koje je posebno volio. Bio je jedan od najbližih saradnika Izeta Nanića, njegova ‘desna ruka’. Sa svojih 27 godina, Izet Nanić je početkom rata još bio relativno mlad. Nastranu to što je bio vrlo nadaren, spreman i ostalo, ali on se s Vojne akademije vratio u sredinu u kojoj nije poznavao puno ljudi i mnogima je bio posve nepoznat. Međutim, Meho je izuzetno poznavao ljude u Bužimu i široj okolini, skoro svakog čovjeka u glavu, jer je dugo godina radio kao električar, bio lovac i igrao nogomet. Ne samo da je poznavao nekog čovjeka već je često znao i njegovog oca i djeda i njihov porodični mentalitet.
Druga stvar, on se volio družiti s ljudima. Gdje god bi došao, tu je bila odlična atmosfera. Bilo da je riječ o lovu, ribolovu, turniru, uglavnom je uvijek bilo zanimljivo biti u njegovom društvu. A kad je streljaštvo u pitanju, nije mu nadaleko bilo ravnog. On ispuca u drvo i kaže: ‘Dečki, ne drvo gađati, nego rupu!’ Nisi li ti pogodio rupu, nisi ti nikakav strijelac. Sjećam se da su nam prije rata dolazili u posjetu neki Hrvati iz Gline, na Žuti put na neko druženje, i u jednom momentu kaže Meho: ‘Idemo gađati.’ Kaže jedan Hrvat: ‘Gađamo sešir sa sačmom.’ Kaže njemu Meho: ‘Ne sačmom, nego kuglom.’ Bili su tu još i Fikro Bašić, Rasim Topalović Hadžija, ja i još neki. I oni bacaju šešir, a mi ga s lahkoćom pogađamo, pa nam kažu: ‘E jeste kuglaši’”, sjeća se Mulalić.

Meho Bašić je kao pripadnik Državne bezbjednosti početkom rata još vjerovao u “bratstvo i jedinstvo”. Nekoliko mjeseci mu je trebalo da shvati kakvo zlo sprema srpski agresor. O tome Mulalić kazuje: “Malo ko je u Bužimu znao da je Meho bio u Državnoj bezbjednosti i da je dužio pištolj ‘Škorpion’. Početkom rata on je istinski još vjerovao u onaj sistem. Nikako nije mogao shvatiti da bi čovjek na čovjeka pucao. Sjećam se, mi ono u početku hodamo, organiziramo se, i on nama kaže: ‘Šta vi glumite?’ Međutim, kad su prve granate pale na Bužim, pa pogodile neku kuću u čaršiji, kad ti eto Mehe u Čavu, gdje je bio stacioniran PDV ‘Hamze’. Mi se samo vratili s terena, umorni, gladni i žedni, a on nosi punu konjsku ‘strunjicu’ različite municije. Kaže: ‘Dečki, primate li me u ekipu!?’ Mi smo svi ostali bez riječi. Kaže da do danas nije vjerovao da bi pucao na čovjeka, ali kad je doživio da njegov sin Kemo plače u podrumu zbog granata koje padaju, shvatio je da nije čovjek koji će plakati u podrumu, i tako je krenuo s nama.”
Remzija Mulalić je s Mehom proveo dosta vremena i u toku rata. Često su odlazili u izviđanje. Kako kazuje, Meho ih je znao voditi iza četničkih linija, pa bi s druge strane posmatrali Nikolića Glavicu, na kojoj su bili srpski položaji. U Mehinoj blizini bio je i u vrijeme njegove pogibije. “Ja sam se s Mehom rastao pet minuta prije njegove smrti. S Nanićem sam se vidio nekih pola sata prije nego će poginuti. Mi smo se tog 5. augusta ujutro sreli kod prislušnog centra na Ćorkovači. Jutro je bilo svježe. Nanić je došao nekim džipom. Kad je izišao, upitao nas je: ‘Momci, šta ima, kakve ste volje?’ Ja sam bio pomoćnik komandanta za logistiku u 4. bataljonu, čiji je komandant bio Suljo Mirvić. Meho Bašić i ja smo Naniću predložili da idemo dionicom po kosi. I nije nam kazao da naš prijedlog ne valja, nego nam je, da nas ne povrijedi, mudro odgovorio: ‘Dobra je ta zamisao, ali ima još bolje rješenje.’ I onda nam je obrazložio svoj prijedlog.

Kasnije smo Meho, Hamdo Mustafić i ja s četom Sede Šekića dobili uputu od komandanta Nanića da idemo u smjeru sela Devetaci. Kaže: ‘Vi dobro znate ove šume i staze, kad stignete, javite mi se da vam pošaljem još dvije čete da možete ući u selo.’ Kad smo došli do onog mjesta gdje je Meho poslije poginuo, kažem ja Mehi: ‘Hajmo ostati ovdje s nekoliko ljudi u osiguravanju terena.’ Veli on meni: ‘Daj, bolan, vidiš da su oni već gotovi!’ A stvarno, hrvatska avijacija već je tukla jednu raketnu bazu u Šumarici. Međutim, mi dolazimo do kote Hleb. Tu je šezdesetak četnika bilo u Devetacima u pripravnosti. Pola je njih kamionom krenulo cestom na jednu okretaljku, a druga polovina uz Vijenac, prema nama. I mi smo se s njima susreli. Ovaj naš borac ispucao je jednom četniku po stomaku i on, kako je padao, sasuo je rafal metaka u zrak, ali je jedan metak pogodio jednog našeg borca u nogu. Tu je jedan četnik bio ranjen, a jedan mrtav. U tom momentu kaže meni Meho: ‘Remzo, odoh ja nazad.’ Pitam ga: ‘Što sad nazad?’ Kaže: ‘Da se izvrši sječa onih stabala što su oborena preko puta kao barikade. Treba se ovaj put uspostaviti da može ići sanitet ovamo dolje. Bit će tu danas svašta. Evo imamo i ranjenih. Dajte mi dva-tri borca sa slabijim naoružanjem.’ Njemu je Sedo dao vojnika. Kažem mu ja: ‘De uzmi pušku od ovog ranjenog.’ Kaže: ‘Mogao sam.’ I on je bio pošao jedan korak ili dva i onda se nasmijao iz vrh glasa i rekao da neće. Pitam ga: ‘Zašto?’ Kaže: ‘Ja imam 6 metaka u svom kolutašu, a ti imas 30 u pušci. Ti smiješ promašiti, a ja ne smijem.’ I, držeći u ruci štap od dva metra, otišao je od nas. Nekih 5 minuta poslije toga je zapucalo iza nas. Puca, čuju se rafali. Nedugo zatim dotrča jedan vojnik i kaže: ‘Poginuo je Meho.’ Onda je Hamdo rahmetli javio ostalima, a Alija Osmanović mu je odgovorio: ‘Poginuo je i onaj što ide sa mnom.’ To je značilo da je i Nanić poginuo.”

ČOVJEK NASLUTI SVOJU SMRT

Supruga Mirsada kaže da je Meho mogao izbjeći odlazak u rat jer je bio dijabetičar i doktori su mu preporučivali da ne ide. Međutim, njemu ni na kraj pameti nije bilo da bude kod kuće. O Mehinoj saradnji s komandantom Nanićem, kojeg je Meho od milja zvao Bego, ona govori: “Nanić i Meho su se puno družili. Meho je imao šećer, pa sam ja bila tu da mu odnesem jesti kad mi javi. Uvijek sam nosila za njih više. Ja sam početkom rata nabavila 100 kg kahve, a Meho je to svakom kazao, pa je vojska često navraćala. Dva-tri dana prije napada na Bosansku Krupu kupio je dvije tone soli za srne. I to je kazao svima. Kad se pročulo za to, narod je navalio, tako da smo ubrzo podijelili svu tu so. On je bio darežljiva osoba, sve bi dao drugima.

Često je znao dovesti ljude iz komande kući na ručak ili večeru. Jednom je i Dudaković bio na iftaru. Interesantno je da su i u najtežim trenucima i Meho i komandant Nanić bili vedri i nasmijani kao da uopće nije rat. Uvijek su djelovali opušteno i nasmijano, i svima oko sebe ulijevali su nadu u pozitivan ishod rata. Mehu su voljeli i unproforci i vojni posmatrači. Kad je ranjen, svi su plakali. Sjećam se kad ga pitaju treba li mu šta, a on skromno odgovara: ‘Ne treba ništa.’ Ne bi on rekao da nešto treba za živu glavu. Uvijek je bio zadovoljan sa svim. Jedan sugrađanin mi je kazao da je Meho bio toliko skroman da je poginuo s komandantom Nanićem kako se ne bi obraćala pažnja na njega. I zbilja, takav je bio čitav život. Nije nikad patio za novcem, za velikom plaćom. Bio je zadovoljan s deset maraka. Uvijek je govorio: ‘Najbogatiji si kad nemaš ništa, a ništa ti ne fali.’ Godinama nakon toga sam shvatila tu njegovu mudrost.”

Mirsada kaže da najviše pamti dan prije Mehine pogibije, kada je posljednji put svratio kući. Sve je, kako kaže, slutilo da će se s njim nešto desiti. “Danima se pričalo da će biti čišćenje Autonomije i da će jedinice 5. korpusa napasti Veliku Kladušu. A ja dvije-tri noći čujem Mehin džip kako dolazi s južne strane. I te noći je došao iza ponoći, već je bio nastupio 4. august. A prije na dva-tri dana on meni kaže: ‘Ženo, što ja sanjavam svog oca. Znaš, ovaj rat, nit’ ko kome uči.’ Kažem ja: ‘Reći ću ja sestri da mu prouči Jasin.’ I prošao jedan dan, a on meni opet kaže: ‘Jesi li ti rekla sestri da ona prouči babi?’ Rekoh: ‘Da ga nisi opet sanjao?’ Kaže: ‘Jesam.’ Pitam: ‘Kako si ga sanjao?’ Kaže: ‘On na Ćorkovači u vojničkom odjelu, nosi vojničku pušku, hoda na jedno 10 metara od mene i samo mene gleda i blago mi se smije.’ Tu noć kad je došao, ja svu noć nisam spavala, ne zbog umora već što osjećam da on ne spava. Osjetila sam da se muči, ali sam se pravila da spavam. Ujutro u pola pet on ustao i otišao na balkon i sluša žestoku pucnjavu na velikokladuškom ratištu. Uz kahvu mu kažem da se priča da će biti velika akcija, a da u našem autu nema goriva. Ja kupim, a neko uvijek izlije.
Kaže: ‘Šta će tebi gorivo?’ Pa ako bude trebalo bježati, kud ću s djetetom u kolicima, nit bježati nit ga ostaviti. Kaže on: ‘Ženo, nema bježanja nikud. Izbij to sebi iz glave.’ I to jutro kažem mu kako mi sve ovo ne miriše na dobro i da ću dok ustanem otići sebi kupiti goriva. Kaže on: ‘Imaš pun rezervoar goriva, natankao sam ja.’ To kad je rekao, ja sam pretrnula. E onda sam se još dodatno nasikirala kad sam shvatila da je i on zabrinut kao nikad. Voljela bih zaplakati, ali se suzdržavam. Kaže on: ‘Bit će akcija.’ – ‘Ali neće biti na Kladuši. Ti i komandant dođete svaku noć odozgo’, uzvraćam ja. Kaže on: ‘E morat ću kazati komandantu da te stavi u diverzante jer si skontala gdje će biti akcija.’ Otišao je oko pola šest, a onda se opet vratio oko pola devet. Hoda u alpinkama po kući. A meni čudno. Pitam ga što se vratio, a vidim da ni on ne zna zašto se vratio. Hoda nešto po kuhinji. Kaže: ‘Nemoj Keme ostavljati vani, dizat će se avioni s Udbine. Neka bude u skloništu.’ I on ode. Nije prošlo ni sat, a on opet došao. Baš se stalno vraćao. Vidim, šuti, nekako zabrinut, samo mi govori: ‘Čuvaj djecu, može svašta biti danas.’ Po njega je došao džip. Kad je krenuo, djeca su sjedila na dvorištu. Pitao je Kemu gdje mu je novčanik, a on mu odgovorio da je kod mame. Još mu je samo rekao: ‘Čuvaj novčanik, kad se vratim, svi skupa idemo na more.’ Sutradan je poginuo.”

Ali, ono što supruzi Mirsadi svake godine pred obilježavanje njegove pogibije dolazi u sjećanje jesu Mehine riječi u kojima kao da je predosjetio svoju i komandantovu smrt. “Kad sam ga pitala hoće li poslije rata nastaviti raditi u Elektrodistribuciji, on je sjetno odgovorio: ‘Kad stane rat, neću, ženo, nigdje raditi. Bego i ja ćemo sebi ograditi komad zemlje na Ćorkovači i tu provoditi vrijeme.’ I zbilja poginuše na tom lokalitetu. Komandantova supruga Sefija i ja smo jedne godine išle na mjesto pogibije. Ondje su bila ograđena mjesta gdje su njih dvojica poginuli”, sjetno završava Mirsada.

Meho Bašić je za života odbio priznanje “Zlatni ljiljan”. U toku rata, prilikom jedne godišnjice su ga predlagali, ali im je on rekao da se ne bori ni za ljiljane ni za pare. Nakon pogibije, posthumno mu je dodijeljen. Kod kuće je često imao običaj kazati da glavni glumci poginu na kraju. U porodici su stalno strepili nad tim riječima, koje su se na koncu, nažalost, obistinile. Poginuo je sa svojim Begom, nedaleko od mjesta na kojem je nakon rata imao želju provoditi preostale dane i godine života.

Dokumenti o primopredaji medicinske opreme za potrebe osam zdravstvenih ustanova u BiH potpisani su danas u Sarajevu, a osigurana je u okviru Granta neprojektne pomoći Vlade Japana za Bosnu i Hercegovinu.

Vršiteljica dužnosti sekretara Ministarstva civilnih poslova BiH Biljana Čamur Veselinović u izjavi novinarima zahvalila je za tu vrijednu donaciju te pojasnila da se realizira na bazi sporazuma potpisanog između BiH i Vlade Japana, a tiče se podrške Bosni i Hercegovini u ekonomskom i drugim oblicima razvoja.

Kazala je da je Vlada Japana osigurala oko 580.000 KM za nabavku te medicinske opreme namijenjene prvenstveno sektorima u oblasti hirurgije, ginekologije, akušerstva i pedijatrije.

Medicinska oprema namijenjena je za bolnicu “Dr. Mladen Stojanović” Prijedor, Kantonalnu bolnicu “Dr. Safet Mujić” Mostar, Kantonalnu bolnicu “Dr. Irfan Ljubijankić” Bihać, Univerzitetski klinički centar Mostar, Univerzitetski klinički centar Tuzla, Univerzitetski klinički centar Sarajevo, Dom zdravlja Brčko i Bolnica u Zvorniku.

Ambasador Japana u BiH Hideyuki Sakamoto naglasio je danas da nabavka medicinske opreme predstavlja samo jednu komponentu šireg projekta Vlade Japana čija ukupna vrijednost je oko 200 miliona japanskih jena ili oko 3.1 miliona KM.

– Osim Ministarstva civilnih poslova BiH, Ministarstvo sigurnosti i Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH bit će primaoci vozila za hitne slučajeve, opreme za cjevovode za pitku vodu i druge. Planirano je i da Ministarstvo civilnih poslova BiH u bliskoj budućnosti bude primalac hidrometeorološke opreme – istaknuo je.

Direktor Bolnice u Zvorniku Ivan Popović i Kantonalne bolnice “Dr. Safet Mujić” Mostar Zlatko Guzin zahvalni su za vrijednu, korisnu i kvalitetnu donaciju za koju kažu da će umnogome doprinijeti kvaliteti rada svih ustanova za koje je namijenjena, a sve na zadovoljstvo pacijenata i uposlenika.

Pomoć koju je Vlada Japana osigurala za sektor zdravstva u BiH u dvadeset godina premašila je 82,5 miliona eura.
krajina.ba

Skupština i Vlada Unsko-sanskog kantona su preko Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta USK, za školsku 2018/2019. godinu osigurale besplatne udžbenike za sve učenike prvih, drugih i trećih razreda osnovne škole i za učenike petih razreda iz socijalno ugroženih porodica. Skupština i Vlada USK su osigurale 250 000 KM za nabavku udžbenika za učenike prva tri razreda dok je Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke izdvojilo 70 000 KM za nabavku udžbenika za učenike petih razreda za socijalno ugrožene porodice.

Ovo je već treća godina zaredom da osiguravamo udžbenike. Prvo su bili samo prvačići, pa onda i učenici i drugih, a od ove godine i učenici trećih razreda. Dobrom saradnjom sa Federalnim ministarstvom, uspjeli smo osigurati i za pete razrede što će svakako uveliko pomoćim brojnim socijalno ugrođenim porodicama na našem kantonu. Intencija je naravno, da u doglednoj budućnosti osiguramo besplatne udžbenike za sve osnovce u Unsko-sanskom kantonu“, kazala je Albijana Trnavci, sekretar Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta USK.

Procedura nabavke udžbenika je u završnoj fazi i distribucija po školama počinje već naredne sedmice.
KRAJINA.BA


Unsko-sanski kanton polako ulazi u razdoblje sve teže socijalne krize izazvane prevelikim brojem ilegalnih migranata koji u ovaj dio Bosne i Hercegovine svakodnevno dolaze. Najviše je na udaru grad Bihać, u kojem se nalazi i najveći broj migranata. Ranije su u Bihać dolazili autobusima i iskrcavali se u samom centru grada. Međutim, otkako su Vlada Unsko-sanskog kantona i Ministarstvo unutrašnjih poslova odlučili pojačati kontrolu ulaska u grad i stati ukraj švercerima, ljudima koji zarađuju na tuđoj muci i potrebi, migranti se iskrcavaju dvadesetak kilometara od ulaza u grad, odakle pješače do centra Bihaća.

BIHAĆ, SJEDIŠTE MIGRANATA

Uprava policije na području Unsko-sanskog kantona od januara ove godine evidentirala je 4.446 ilegalnih migranata. Samo na području grada Bihaća evidentirana su 3.444 migranta, od kojih njih 1.300 boravi u nedovršenom objektu Đačkog doma u Borićima, a ostali su u privatnom smještaju. U Velikoj Kladuši registrirana su 1.022 migranta. Od maja do 25. jula na područje Unsko-sanskog kantona stiglo je 2.380 migranata, navodi se u zvaničnim izvještajima policije Unsko-sanskog kantona.

“Ako se nastavi ovakav priliv migranata svakodnevno, mi ne možemo garantirati da ubuduće možemo održati pod kontrolom stanje kakvo je bilo do sada. Mi smo maksimalno policiju angažirali i imamo angažiranje iz drugih policijskih stanica u Bihaću i Velikoj Kladuši, to su svakodnevni dolasci, i zamislite onda kada policajac dođe ovdje i radi osam sati, a zatim se vraća za Sanski Most”, kaže Šero Družić, vršilac dužnosti komesara policije Unsko-sanskog kantona.

Zbog migrantske krize, Uprava policije sačinila je plan mjera i aktivnosti. Uvedena su dežurstva rukovodnih radnika, a angažirana je i jedinica za podršku pri Ministarstvu unutrašnjih poslova Unsko-sanskog kantona, koja svakodnevno patrolira po Bihaću iako joj to nije dužnost. Iz Uprave policije kažu da su ih angažirali na zahtjev građana koji se više ne osjećaju sigurno u svom gradu. Ista je situacija i na području općine Velika Kladuša.

“Po četiri pripadnika iz policijskih stanica Cazin, Bosanska Krupa i Bužim naizmjenično svako sedam dana se mijenjaju i dolaze nam u pomoć u večernjim satima. To je ono vrijeme otprilike od 16 do 22 sata, kada s pripadnicima Policijske stanice Velika Kladuša patroliraju gradom, a po ukazanoj potrebi angažirana su i jedan do dva tima jedinice za podršku”, kaže Zehrudin Buljić, načelnik Četvrte policijske stanice Velika Kladuša.

Uprava policije MUP-a USK nedavno je iznijela podatke o stanju iz oblasti sigurnosti. Prema ovim podacima, u prvih šest mjeseci migrantske krize zabilježeno je 685 krivičnih djela, 825 slučajeva remećenja javnog reda i mira, te 1.225 saobraćajnih nesreća. Za razliku od prvih šest mjeseci prošle godine, kada su zabilježena dva napada na službena lica, ove je godine registrirano čak sedam napada takve vrste. Zbog toga su iz Uprave policije istakli da se sigurnosna situacija zbog trenutnog stanja na području Unsko-sanskog kantona ne može ocijeniti kao dobra, već zadovoljavajuća.

SKUPO IH KOŠTALA DOBROTA

Svoju humanost i spremnost na pomoć ugroženim i unesrećenim ljudima Krajišnici su pokazali bezbroj puta do sada. Još su svježe uspomene na period od 1992. do 1995. godine i rijeke ljudi koje su se slile u opkoljeni Bihać. Svoju požrtvovanost Krajišnici su pokazali i nakon rata. Najbolji primjer krajiške humanosti viđen je tokom velikih poplava koje su zadesile Bosnu i Hercegovinu 2014. godine. Tada su se članovi “Una Aqua” rafting-centra samoincijativno organizirali i otišli da pomognu unesrećene građane Doboja, Maglaja, Šamca, Brčkog, Bijeljine, Ključa i Sanskog Mosta.

Očito svjesni činjenice o nesebičnosti Krajišnika, ljudi iz međunarodne zajednice odabrali su Bihać i Unsko-sanski kanton kao konačnu lokaciju za prihvatne centre izbjeglica i migranata koji dolaze u našu zemlju.

Peter Van Der Auweraert, koordinator Međunarodne koordinacije za migracije (IOM) za Zapadni Balkan, tokom nedavne pres-konferencije održane prilikom smještanja migranata u Hotel “Sedra”, pohvalio je Grad Bihać, Bišćane i sve Krajišnike, ne krijući oduševljenost njihovom tolerancijom, dobročinstvom i humanošću.

“Želio bih se zahvaliti Gradskoj upravi i građanima Bihaća i svima ovdje u Unsko-sanskom kantonu na iskazanoj humanosti i izvrsnom pristupu kada je riječ o migrantima. Ljudi su pružali pomoć, pokazivali solidarnost i humanost. Smatram da je to odlično i da se nikada ne može dovoljno istaknuti”, naglasio je Van Der Auweraert.

Ni reisul-ulema Islamske zajednice u BiH Husein-ef. Kavazović nije štedio riječi hvale o Krajišnicima i njihovom odnosu prema migrantima. Prisustvujući svečanosti otvorenja novoizgrađene džamije u bihaćkom naselju Ribić, Kavazović je pohvalio građane Bihaća i Unsko-sanskog kantona, kao i predstavnike lokalne i kantonalne vlasti zbog nesebičnosti i doprinosa tokom ublažavanja ljudske nesreće koja je zadesila izbjeglice i migrante koji iz svojih zemalja bježe od rata i tegobe života, poručivši okupljenim vjernicima da je čovjek, ustvari, najveća vrijednost koju je Bog dragi sazdao, te da zbog toga Bošnjaci trebaju paziti jedni na druge, na ostale muslimane, ali i na sve unesrećene i ugrožene ljude koji pate i vape za pomoći.

“Na njima je veliki teret ovih dana i veliki izazov, jer vi znate kakva nam je država i znate da u našoj državi vrlo često, kada neće nešto da urade, onda govore da je neko drugi odgovoran za ono što bismo trebali svi da uradimo. Čestitam vašem gradonačelniku i premijeru na pokazanoj visokoj svijesti kada je u pitanju čovjek. Ovo što vidite na ulicama Bihaća i Velike Kladuše, pitam se ko su ti ljudi i odakle su. Jesu li oni Božija stvorenja i bića poput nas? Imaju li oni svoja prava i imamo li mi pravo okrenuti glavu od njih? Pogledajte tu djecu, nije ih iz njihovih domova, kao što nije ni nas od 1992. do 1995. godine, otjerala ljepota i dobro. Otjerali su ih ljudi bez duše, oni isti koji su tjerali i nas po bijelom svijetu. I zato vama, građanima Bihaća, gradonačelniku, premijeru i svima onima koji pomažu da se ova ljudska tragedija ublaži želim čestitati, zahvaliti se i zamoliti Boga da ih nagradi dugim životom”, rekao je Kavazović.

Čini se kako je i Krajišnicima prekipjelo. U Bihaću se zbog krize s migrantima osjeti nervoza, građani i vlasti postaju sve zabrinutiji. Svjesni činjenice da ljeto polahko prolazi, a hladniji dani dolaze, predstavnici lokalne i kantonalne vlasti sve češće upućuju vapaje za pomoć s viših nivoa koja još izostaje. Najviše su ljuti na ministra sigurnosti BiH Dragana Mektića, za kojeg kažu da puno priča, a malo radi. Ljuti su i na policiju Republike Srpske, koja, kako tvrde, ciljano propušta migrante da ulaze na teritoriju Bosne i Hercegovine iz Srbije i Crne Gore, a zatim ih usmjerava ka Unsko-sanskom kantonu, čiji su kapaciteti već odavno premašeni.

PREPUŠTENI SAMI SEBI

Više od 7.000 ilegalnih migranata ušlo je u Bosnu i Hercegovinu ove godine, a, prema evidenciji Ministarstva unutrašnjih poslova Unsko-sanskog kantona, u ovom dijelu Bosne i Hercegovine boravi njih više od 4.000. Državna vlast nije ponudila rješenja, a kantonalna vlast, iako to nije u njenoj nadležnosti, primorana je sama doći do njih. Zastupnici Skupštine Unsko-sanskog kantona održali su vanrednu sjednicu na kojoj su razmatrali moguća rješenja. Setom usvojenih zaključaka, između ostalog, zatraženo je ograničavanje priliva novih migranata na područje kantona, hitna izgradnja privremenog prihvatnog centa i striktno pridržavanje zakona o strancima u BiH. Oštra je to poruka državnim vlastima da Unsko-sanski kanton ne može i neće biti prelazna migrantska ruta.

“Ovaj problem, koliko smo mi vidjeli, neće niko riješiti ako ga mi sami ne počnemo rješavali. Ne želimo kršiti akta koja se tiču ove problematike s viših nivoa, ali jednostavno moramo djelovati u interesu ovih građana jer su nas, na kraju krajeva, između ostalog, birali i da rješavamo ovakve probleme. Nisam optimista da će ovi zaključci koje smo danas donijeli naići na odobravanje onih koji se to tiče, ali će na neki način poslati jasnu poruku da ćemo se mi u narednom periodu s ovim problemom suočiti na drugačiji način”, poručio je Nijaz Hušić, predsjedavajući Skupštine Unsko-sanskog kantona.

Unsko-sanski kanton u humanitarnoj je, ali i sigurnosnoj krizi, tvrdi skupštinski zastupnik Željko Mirković, koji je predložio vanrednu sjednicu. Dodaje kako je Unsko-sanski kanton primio broj migranata u kapacitetu kojeg može primiti Bosna i Hercegovina i zato očigledno nikoga s viših nivoa vlasti nije briga. Ograničavanje priliva novog broja migranata navodi kao prioritetno rješenje.

“Od ministra policije Unsko-sanskog kantona čuli smo podatak da je najveći propust na granici kod Zvornika, ali svi smo se uvjerili da ni jedan migrant ne ostaje na teritoriji Republike Srpske. Dakle, neko ih na Zvorniku propušta i šalje ih ovamo nama. Mi moramo u okviru svojih nadležnosti nekako blokirati priliv novih migranata i vraćati ih na onu polaznu tačku, a onda ćemo u okviru zakona rješavati pitanje ovih migranata koji su ovdje. S time se možemo nositi, ali bojim se da se za mjesec više nećemo moći nositi s tim, posebno ako je tačan podatak kojeg je iznio ministar MUP-a USK Anel Ramić da ih je sada 4.000 ovdje, a da se do Nove godine očekuje priliv i do 10.000”, upozorio je Mirković.

U kojem će pravcu ići migrantska kriza, niko ne zna. Jasno je već odavno da svako teret odgovornosti prebacuje na nekog drugog.

“Čini mi se da isti takav odnos prema nama u Unsko-sanskom kantonu imaju i vlasti u Sarajevu, ali i cijeloj Bosni i Hercegovini. Svi problem guraju što dalje od sebe”, kaže Nisvet Jusić, zastupnik u Skupštini Unsko-sanskog kantona.

Šuhret Fazlić, gradonačelnik Bihaća, tvrdi da je situacija u vezi s migrantima vrlo ozbiljna s više aspekata. Prije svega za same migrante, ljude koji rade s njima, ali i za same građane Bihaća i Unsko-sanskog kantona, jer je migranata i problema vezanih za njih sve više, a kapaciteta i mogućnosti koje kanton ima sve manje.

“Bihać je najviše pogođen migrantskom krizom, a ispočetka je to bila Velika Kladuša. U posljednje vrijeme i Cazin sve više dolazi na udar migranata jer se nalazi na toj njihovoj ruti. Lokalna zajednica nema nikakve nadležnosti nad ovim problemom, jedine nadležnosti nad ovim problemom ima državni nivo vlasti. Najviše smo pogođeni, a ništa ne možemo uraditi”, tvrdi Fazlić.

MEĐUNARODNA ZAJEDNICA ODUGOVLAČI

Od 20 do 50 migranata dnevno uđe u BiH, a većina završi na području Unsko-sanskog kantona. Ovdašnja je vlast nemoćna da sama riješi problem i zato od viših nivoa vlasti, osim obećanja, traže poduzimanje konkretnih mjera. Zbog toga su vijećnici Gradskog vijeća Bihać odlučili održati proteste u Sarajevu kako bi još više skrenuli pažnju i upozorili državne organe na problem s kojim se mjesecima suočavaju.

“Nadamo se da će ovaj naš dolazak u Sarajevo poslati poruku da je kriza zaista ozbiljna, da mi u Bihaću i Velikoj Kladuši to teško podnosimo i da će nešto poduzeti”, kazao je Fazlić.

Iako su 25. jula s područja Bihaća i Velike Kladuše izmještene 24 najranjivije migrantske porodice s djecom i prebačene u humanije i dostojanstvenije uvjete objekta Hotel “Sedra”, lokalne i kantonalne vlasti se ne zadovoljavaju učinjenim jer smatraju da migrante treba izmjestiti van gradova i naselja. Ovih se dana u javnosti moglo čuti nekoliko prijedloga lokacija za izmještaj, ali, kako stvari sada stoje, ni jedna od njih još nije zvanično prihvaćena. Kao najrealnija, nameću se ona u naselju Lipa uz magistralni put Bihać – Bosanski Petrovac. Uvjetna je i useljiva.

“Tokom razgovora između Zlatka Hujića, načelnika Općine Bosanski Petrovac, i Šuhreta Fazlića, gradonačelnika Bihaća, pojavila se ta nova lokacija u Lipi. Nemam ništa protiv toga, neka se dogovore i neka se to riješi. Mi, prema regulativi, imamo način kako dalje postupati ako i to bude potrebno. A to je da migrante vraćamo nazad. Nema nikakve ni formalno-pravne ni ljudske prepreke da ne budemo zajedno kada je u pitanju rješavanje ovog problema kojeg, nažalost, neki drugi ne rješavaju. Mi u konačnici za određivanje konačne lokacije za privremeni migrantski centar nismo zauzeli stav da kažemo da će biti to baš tu, nego smo kazali bilo koja lokacija koja zadovoljava kriterije Evropske komisije. Svi se stavljamo na raspolaganje da damo svoj doprinos”, istakao je Husein Rošić, premijer Unsko-sanskog kantona.

Da li će Lipa biti i konačno odredište za izmještaj migranata iz centra Bihaća, još nije poznato. Međutim, sigurno je to da, ako se hitno ne poduzmu konkretne mjere u pogledu sprečavanja daljnjeg priliva migranata koji u Bihać dolaze svakodnevno, grad na Uni vrlo bi lahko mogao zapasti u najtežu krizu od rata. Stanje već pomalo podsjeća na ratni period kada su brojne izbjeglice iz okolnih naselja i gradova pristizale u Bihać da potraže utočište i spas od srpskih paravojnih i agresorskih formacija koje su palile muslimanska sela i ubijale Bošnjake širom Krajine. Građani su uznemireni, a mediji sve dodatno podgrijavaju. Zbog toga je nužna hitna i konkretna pomoć viših organa vlasti i poduzimanje konkretnih mjera u, prije svega, sprečavanju dolazaka migranata u Unsko-sanski kanton, ali i zbrinjavanje onih koji se trenutno nalaze u gradovima u privatnim smještajima.
krajina.ba



 

Izbjeglička kriza u BiH ne jenjava. U prosjeku, put izbjeglica i boravak u toj zemlji traju 48 dana. Najveći teret podnosi Unsko-sanski kanton, jer je geografski najbliži šengenskoj zoni u Sloveniji.

Iako iz Vijeća ministara BiH najavljuju izgradnju dva prihvatna centra na zapadu Bosne, upitna je saglasnost lokalnih vlasti.



​krajina.ba

NAJNOVIJE VIJESTI

KALENDAR

« August 2018 »
Mon Tue Wed Thu Fri Sat Sun
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

VASA REKLAMA

https://www.facebook.com/crni.gradnja

WEB LINKOVI