USK

USK (98)

Centri civilnih inicijativa (CCI) predstavili su rezultate monitoringa rada Vlade i Skupštine Unsko-sanskog kantona od 2014. do 2018. godine, ocijenivši da je taj mandatni period obilježila politička nestabilnost.

Pet smjena

– Promjene skupštinskih većina i sastava vlada dešavale su se kao na traci, što je rezultiralo činjenicom da je od postizbornog imenovanja Vlade USK kroz nju prošlo 30 različitih ministara i premijera u pet provedenih smjena i rekonstrukcija – saopćeno je iz CCI-ja.

Navodi se da je Vlada USK u aktuelnom mandatu razmotrila skoro 3.500 mjera, što je pozicionira na šesto mjesto kantonalne liste po produktivnosti. Iza nje su vlade Posavskog, Hercegovačko-neretvanskog, Zapadnohercegovačkog i Livanjskog kantona.

Skupština je usvajala, u prosjeku, jedan zakon mjesečno

– Posljedica nedovoljno dobre realizacije planiranih aktivnosti Vlade je da se među nerealiziranim mjerama iz godišnjih programa rada u aktuelnom mandatu nalazi čitav niz značajnih mjera, čije su usvajanje i pravilna primjena mogli pozitivno utjecati na kvalitet života građana – smatraju u CCI-ju.
 

Za aktuelni četverogodišnji mandat Skupština USK usvojila je, kako su naveli u CCI-ju, tek dvije strategije, dok je u martu 2018. prihvatila u nacrtu još dvije strategije. Skupština je usvajala, u prosjeku, jedan zakon mjesečno. No, od 45 usvojenih zakona, svega je 18 novih, tzv. temeljnih. Ostalo su tek izmjene i dopune postojećih zakonskih akata, dodaju iz CCI-ja.

Kršenje Ustava

– U radu Vlade i Skupštine USK tokom aktuelnog mandata registrirano je kršenje više zakonskih i podzakonskih akata pa čak i Ustava -navedeno je u izvještaju CCI-ja, objavljenom jučer u Bihaću.

Nepotpuna realizacija

Kako su ustvrdili, ni u jednoj godini mandata realizacija zakona planiranih godišnjim programima rada nije dosegla 30 posto planiranog. U aktuelnom mandatu, kako su naveli, Vlada USK nijednom nije na vrijeme usvojila program rada, a Skupština je to uradila samo jednom.
cazin.net

Hasib Aldžić, mještanin Elkasove rijeke asfaltiranje ovoga puta čeka dugi niz godina. Ova dionica, kako i sam kaže, od posebnog značaja jer spaja općinu Buzim i Cazin, te olakšava mještanima putnu komunikaciju. Samim time je olakšana putna komunikacija  koja je povezala okolna naselja ove dvije općine.

Od potpisivanja ugovora do otvaranja puta prošlo je nepunih mjesec dana, što govori da je urađen u rekordnom vremenu, kazao nam je Halil Omanović, direktor Jedinice za koordinaciju projekata pri Federalnom ministsrstvu poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva.

Prema riječima resornog ministra Šemsudina Dedića, ovim kvalitetno urađenim projektom bolje su povezani Bužim i Cazin, a skraćeno je i putovanje građana između ove dvije lokalne samouprave. Samo u Bužimu realizirano je 500 hiljada maraka kroz razne projekte tokom ove godine, a čime je poboljšana infrastrukturna povezanost sa općinom Bosanska Krupa i drugim općinama na ovom dijelu USK.

Kroz ovaj projekat planira se riješiti problem vodosnabdijevanja u Jusufovićima, također na području općine Bužim, dio projekta u Bosanskom Petrovcu, u Bosanskoj Krupi se trenutno realizira  i očekuje se za dvadesetak dana  završetak. Nakon toga, kako kaže Omanović, nastavlja se sa projektom IFAD 7 i IFAD  8, te IFAD 7 druga faza, gdje će biti obuhvaćene sve općine na području USK-a. Radi se o jačanju kapaciteta kod farmera, farmerskih udruženja odnosno asocijacija i njihovih infrastrukturnih potreba.
 

Dvočlana delegacija Caritasa Evrope koju su činili Marc Somers i Charel Krieps obišla je od 27. do 31. augusta 2018., u saradnji s predstavnicima mjesnih Caritasa, pojedina boravišna mjesta izbjeglica s istoka na teritoriji BiH.

Nakon susreta u Sarajevu s predstavnicima Caritasa BiH, delegacija Caritasa Evrope krenula je u obilazak izbjegličkih kampova i raznih mjesta okupljanja izbjeglica u Sarajevu, Salakovcu kod Mostara, Bihaću, Cazinu i Velikoj Kladuši, u namjeri da dobiju što vjerodostojniju sliku izbjegličke problematike na cijelom prostoru BiH.

U svom prvom obilasku predstavnici Caritasa Evrope obišli su 28. augusta lokaciju na prostoru Sarajeva gdje izbjeglice borave na otvorenom oko željezničke stanice.

Sljedeći dan krenuli su u obilazak migracijskog centra Salakovac kod Mostara gdje je smješteno oko 200 osoba, a koji je u nadležnosti Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH i uglavnom je rezervisan za porodice s djecom.

Delegacija Caritasa Evrope tom prilikom razgovarala je s odgovornima za djelovanje kampa, ali i predstavnicima agencija koje pomažu centar: Međunarodnom organizacijom za migracije (IOM), UNHCR-om, te fondacijom BH inicijativa žena.

Tokom boravka u kampu delegaciji su predstavljene informacije o pomacima u djelovanju na tom području kao i aktivnostima Caritasa hercegovačkih biskupija, koji svoju aktivnost usmjerava potrebama žena i djece u centru kroz distribuciju neprehrambenih potrepština.

U četvrtak, 30. augusta, delegacija se uputila u Unsko-sanski kanton. Obilazak je obuhvatio posjetu trima lokacijama na kojima su smještene izbjeglice, i to: Cazin, u kojem su smještene porodice s djecom i maloljetnici bez pratnje; Đački dom u Bihaću gdje je veliki broj samaca i porodica s djecom, te improvizirani kamp Trnovi kod Velike Kladuše gdje su uglavnom smješteni samci i nekoliko porodica s djecom koje su već izrazile želju za smještanjem u Cazinu.

Na kraju posjete članovi delegacije Caritasa Evrope održali su zaključni sastanak na kojem su učestvovali direktor Caritasa BiH mons. Knežević s djelatnicima i predstavnicima nad/biskupijskih Caritasa. Zaključak s kojim je završen sastanak i posjeta bio je da Caritas u Bosni i Hercegovini treba i može raditi u skladu sa svojim mogućnostima i u skladu sa svojom misijom, radeći na Caritasovom pristupu čovjeku u potrebi.

Članovi delegacije Caritasa Evrope tokom svog boravka u BiH susreli su se i ovoj temi razgovarali s predstavnicima Caritasa Švicarske i Caritasa Belgije, koji djeluju na prostoru BiH, a u središtu razgovora bili su tehnički detalji potpore Caritasu BiH oko implementacije i potpunog zaživljavanja projekta pomoći, saopćeno je iz Caritasa BiH.
krupljani.ba

U Bužimu, jednoj od najmanjih općina u BiH, na njenom krajnjem sjeverozapadu, tamo uz granicu sa Hrvatskom, podno staroga grada, jednog od najstarijih i najljepših na širim prostorima, sagrađena je prva džamija. Jedinstvena građevina sagrađena od drveta i bez ijednog eksera.

I jedinstven je to primjer historijske građevine u regionalnim okvirima. Posebna je i zbog činjenice da je najveća drvena džamija u BiH, vjerovatno i šire.

Plijeni pažnju ljepotom kojoj se dive svi stanovnici, ali i putnici namjernici, koji je pohode i redovno molitve obavljaju u njoj, gotovo puna dva stoljeća. Vezana je za Džemat “Stari grad Bužim“, koji je najstariji, najugledniji i po tradiciji najbogatiji na širim prostorima.

Najstariji džematlija i stanovnik ovoga dijela bužimske općine Ibrahim Šahinović se sjeća priča o njenoj gradnji.

„Neki pisani dokumenti, a više predanja koja su sačuvana prenoseći se s koljena na koljeno govore da je ovdje na Starom gradu Bužim formiran prvi džemat – zajednica muslimana vjernika još 1571. godine. I kako je tada formiran postoji do danas, odnosno nikada nije prestao djelovati i u njemu je korijen svih ovdašnjih džemata u Krajini, koji su kasnije nastajali.“

Zadužbina Mehmed Vedžihi-paše

Drvena džamija u ovom obliku je sagrađena 1838. godine. „Međutim, na tom mjestu prema dostupnim podacima je već postojala džamija. Sagradio ju je i iz temelja rekonstruisao Mehmed Vedžihi-paša, tada namjesnik bužimske kapetanije“, kaže Emin ef. Grošić, imam u Džematu „Stari grad Bužim:“Vedžihi-paša je to uradio kako bi smirio Krajišnike, budući je u to vrijeme počela oružana pobuna protiv vlasti. Time je spriječio daljnju eskalaciju i Vedžihi-paša je odlučio nagraditi Krajišnike novom džamijom.“

Prema njegovim riječima džamija je sagrađena od drveta, tačnije endemske i jako kvalitetne vrste hrasta, koji jedino uspijeva u ovim krajevima i to u području Šajrovače uz samu granicu sa Hrvatskom. Prilikom gradnje nisu korišteni ekseri, već usjeci i drveni klinovi.

Efendija Grošić dalje podsjeća da je ovo „najstarija i najveća drvena džamija u Evropi, a vjerovatno i u cijelom islamskom svijetu, jer sličnih je građevina vrlo malo. Postoji nekih sličnog arhitektonskog izraza u Turskoj, te u Aziji i zemljama prema Kini, gdje se drvo mnogo koristilo. Međutim, nema ni jedne ovog tipa na „četiri vode“ i da je sva od drveta i drvenih dasaka, te da je u gradnji primijenjen sistem višerednih stubova, na koje je oslonjena cijela konstrukcija džamije.“

Džamije sa redovima drvenih stupova su veoma rijetke i vode porijeklo od anadolskih seldžučkih džamija, među kojima su najznačajnije džamije u Bešišeheru sa sedam redova drvenih stupova i Ali Eivan džamija u Ankari sa tri reda drvenih stupova. Međutim, drveni stubovi u ovoj džamiji protežu se od suterena pa sve do krova i ima ih 78, a ritam ravnomjerno raspoređenih pendžera-prozora dovodi optimalnu količinu svjetla čineći ambijent u njoj mističnim.

Nadalje u njenim su temeljima rasuti potočni oblutci, materijalni dokaz starih običaja zazivanja kiše u kišnim dovama.

Dimenzije džamije su 18 sa 16 metara i ona može primiti na molitvu i do hiljadu vjernika.

Dignuta u zrak

Podsjećajući da je više puta obnavljana efendija Emin Grošić kaže: „Prvi put je to bilo 1937. godine, stotinu godina nakon gradnje. Tada je skinut krov, koji je od šindre, a stavljen je crijep. Pored tog skraćen je minaret, a šerefa iz zatvorene galerije pretvorena u otvorenu, orijentalnog stila, podsjećajući na stare kamene otomanske džamije. Ipak, najspecifičnija adaptacija urađena je šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada je cijela džamija podignuta u zrak iz temelja. Trebalo je zamijeniti dotrajale grede tzv. jastuke koji su bili u temeljima. Ovdašnji majstori koje je predvodio poznati Dedo Šahinović uspio je bukvalno džamiju podići u zrak, kako bi sazidali zid ispod drvene konstrukcije. Trajalo je to nekoliko mjeseci, ali zanimljivo da se cijelo to vrijeme u njoj normalno obavljala molitva. I nakon što su urađeni novi temelji džamija je bez ikakve skele ili čega drugog vraćena ponovo na tlo.“

Sa stanovišta arhitekture i građevinarstva zaista bio je to jedinstven primjer, čak bio je to fenomen da cijela džamija mjesecima stoji u zraku i da se ponovo vrati u početnu poziciju.

U džamiji se čuvaju i stare knjige te još neki, posebno vrijedni, predmeti iz vremena njene gradnje. Naime, u njoj su sačuvana dva vrijedna dokumenta- vakufname i tarih koji je napisan nakon završetka gradnje. Tu su i dvije posebno vrijedne levhe, koje je za džamiju ispisao njen vakif Siri-baba, koji je bio prijatelj sa Vedžihi-pašom.

Emin efendija Grošić navodi da su levhe bile na utvrđivanju autentičnosti i da je malo ko vjerovao da su ispisane rukom Siri-babe. „Danas se originali tih levhi čuvaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, a replike su ovdje u džamiji,“ kaže ef. Grošić,“ Uz ovo u džamiji su sačuvani i stari tepisi nastali u vrijeme njene gradnje.“

Pored ovog za džamiju se vezuju i određene legende i prvog njenog imama efendiju Halila Halija, koji je pripovijedao da je na mahfilu džamije njenom prvom mujezinu Salki, melek-anđeo šapnuo radosnu vijest da će mu sinovi postati hafizi, ali i da će se do kijametskog dana u ovoj džamiji čuti ezan – poziv za molitvu. Jedino da to može prekinuti kuga, glad ili raseljavanje džamata.

Nacionalni spomenici

Džamija je sa starim gradom, kao cjelinom, 2003. godine proglašena nacionalnim spomenikom BiH, prepoznata je konačno vrijednost ovog Bogom danog objekta i važnog kulturno-historijskog i vjerskog spomenika. Tada je adaptiran minaret, obložen je drvetom kao što je i bio i na krov je vraćena šindra.

„Međutim, kako je to po Božijim zakonima,“ kaže efendija Grošić, „i pored tog što je sada pod zaštitom države i što su nam mogućnosti za održavanje i očuvanje veće, ipak, o njoj u njenom cijelom trajanju brinu vjernici-džematlije, oni koji u Boga vjeruju i u njoj se mole. I tako će biti dok je nje i ovoga džemata.“

Završavajući sjećanja i priču o gradnji ove, uistinu posebne, drvene džamije, efendija Grošić podsjeća na legendu i meleka-anđela koji prema njoj i danas bdije i donosi bogobojaznim samo dobre vijesti. Ali, podsjeća i na onu prvog imama Halila Halija, da će se ezan čuti u njoj do kraja svijeta. Osim ako ga ne bi zaustavila kuga, glad ili raseljavanje. „A danas je od sedamdeset kuća u džematu gotovo polovina prazna. Odlaze nam džematlije,“ kaže efendija Grošić, dok mu pogled zastaje na staroj, drvenoj džamiji, koja odolijevajući vremenu plijeni ljepotom podno zidina Starog grada Bužima.

Izvor: Al Jazeera
 


 

Velika Kladuša, 30. juli, 2018. – Jedan od najpoznatijih Agrokomercovih brendova kafa Emina nakon 25 godina ponovo je plasirana na tržište. Kafa Emina koja je 80ih godina mamila uzdahe ljubitelja tradicionalne kafe kakva se pije na ovim prostorima, za sada je dostupna na području Unsko – sanskog kantona, sa dugoročnim planom da uđe na tržišta regije i EU, navodi se u saopćenju kompanije AC FOOD.

Prvi put kafa Emina proizvedena je prije 42 godine u Velikoj Kladuši kao jedan od brendova Agrokomerca. Njen povratak na tržište omogućila je kompanija AC FOOD koja je prepoznala potencijal u brendovima nekadašnjeg krajiškog prehrambenog diva, sa nastojanjem da ih vrati na tržište.
«Povratak Emine je mnoge u Bosanskoj krajini iznenadio. Ovo je jedan od najjasnijih znakova da ćemo nastaviti sa povratkom ostalih Agrokomercovih brendova, sa ciljem da pokretanjem proizvodnje pokrenemo i cijelu prehrambenu industriju u ovom dijelu Bosne i Hercegovine. Emina je duboko utkana u sjećanje Krajišnika i zato smo se odlučili vratiti povjerenje najprije u našem okruženju. Ova kafa je oduvijek bila brend koji spaja, razlog za druženje i prijateljstva. Uvjereni smo u ponovni uspjeh Emine ne samo na domaćem, već i na regionalnom i tržištu EU», kazala je Selma Jusufović brend menadžerica kompanije AC FOOD.
Emina se prži sporije, a melje se u kamenim mlinovima. Poznato je da ovakvi mlinovi stvaraju manju temperaturu od električnih, tako da u procesu proizvodnje ostaje intenzivnija aroma za 25-30 %, čime miris, ukus, pjena i boja ostaju jačeg intenziteta.
Emina se proizvodi prema specijalnoj recepturi, kao kombinacija nekoliko premium sorti kafe, bez kiselosti i gorčine. Kafa Emina se pakuje u gramažu od 500 g, a uskoro će biti i pakovanja od 100g i 200g.
 

Policijski službenici PS Cazin jučer su lišili slobode mušku osobu iz Cazina zbog postojanja osnova sumnje da je počinila krivično djelo krijumčarenje ljudi.

Kako je saopćeno iz MUP-a USK-a riječ je o taksisti koji je prevozio više ljudi/migranata iz Iraka, a isti je uhvaćen u mjestu Lojićka.
Nakon kompletiranja i dokumentovanja predmeta, protiv osumnjičenog će biti podnošen izvještaj za počinjeno krivično djelo krijumčarenje ljudi.
krupljani.ba

 

Iz Uprave Luke Zadar u Gaženici, čiji je većinski vlasnik kineski partner „Luxury Real Estate“ za Upravu Željeznica Federacije BIH i privredna društva u Unsko-sanskom kantonu, stigla je dobra vijest. Kineski partner, osim dokapitalizacije Luke, spreman je dio kapitala uložiti u obnovu i modernizaciju Unske pruge od Knina do državne granice s Bosnom i Hercegovinom, čime bi se nakon 20 i više godina ponovno uspostavio teretni saobraćaj i omogućio transport roba iz jugoistočne Europe do jadranskih luka u Zadru, Šibeniku i Splitu.

Unska pruga kao najkraća željeznička veza između kopnene i južne Hrvatske preko teritorija BiH od neprocjenjivog je značaja za srednjodalmatinske luke, posebno zadarsku u koju je kao većinski vlasnik, danas i zvanično ušao kineski partner, spreman na dokapitalizaciju lučkih kapaciteta, te obnovu jednog kraka Ličke, ali i Unske pruge.
 

„Dnevno imamo upite za terete koje, nažalost, ne možemo organizirati, tako da smo zainteresirani da se ova pruga što prije obnovi“, kaže Nikola Dragičević, direktor Luke Zadar.

Stoga su u Udruženju luka Hrvatske s Ministarstvom pomorstva, prometa i veza RH organizirali intenzivnije pregovore oko obnove hrvatskoga dijela Unske pruge. Obnova oštećene dionice Unske pruge, kaže Dragičevič, nije upitna.

„To je nama jedan od sudbinskih pravaca od kojeg očekujemo značajniji promet, te ostvarenje određenih financijskih efekata“, kaže Dragičević.
Pruga koja vodi u samu luku je u katastrofalnom stanju i zahtjeva hitnu obnovu s kojom će se paralelno ulagati i u Unsku prugu. I u Hrvatskoj gospodarskoj komori Unsku prugu smatraju iznimno važnom za privredu srednje Dalmacije, rekla nam je u telefonskom razgovoru Mirjana Čagalj,  potpredsjednica HGK za promet.
 

ŽFBiH podržavaju svaku inicijativu za revitalizaciju Unske pruge, pa tako i izradu studije izvodljivosti za odabir optimalnih varijanti modernizacije dalmatinskih željezničkih pruga. Međutim, ŽFBiH, kao i luke Zadar, Šibenik i Split, traže da se odmah počne sa aktivnostima za uspostavljanje barem teretnog saobraćaja na dionici Martinbrod – Knin, koju su Hrvatske željeznice jednostrano zatvorile za saobraćaj 2010. godine.

Posljednji put, 2011. godine, zajedničkim obilaskom cijele trase ustanovljeno je oštećenje na dionici dugoj 500 metara u blizini stanice Ličko Dugo Polje na teritoriji RH.
Osiguranjem prohodnosti i puštanjem u saobraćaj Unske pruge u cijeloj dužini lakše bi došli do neophodnih sredstava iz EU fondova za njenu potpunu obnovu i tehničko unapređenje.

Hasan Velić iz Sanskoga Mosta, koji već puna tri desetljeća živi i radi u Švicarskoj, strastveni je zaljubljenik u legendarne “bube”, automobile koji imaju kultni status i neodvojivi su dio povijesti svjetskoga automobilizma.

Velić kaže kako danas posjeduje pet primjeraka ovih vozila, od kojih su četiri proizvedena u Volkswagenovim tvornicama u Njemačkoj, dok jedna potječe iz dalekog Meksika, piše Večernji list BiH.

Zaljubljen u “folcike”

“U ‘folcike’ sam zaljubljen još od djetinjstva jer je moj otac imao taj automobil i u njemu sam naučio voziti. U to vrijeme on se bavio poljoprivredom i ‘bubom’ smo prevozili sve što se moglo prevesti, voće i povrće, a njome smo prevozili i ovce. Jednostavno, spustili bismo stražnje sjedalo i ukrcali ih unutra”, prisjeća se Velić.

Kaže kako je poslije završetka srednje medicinske škole i nekoliko godina rada u Domu zdravlja u Sanskome Mostu otišao na pečalbu u Švicarsku.
 

“Sad sam dio hirurškog tima u Bernu koji obavlja komplikovane operacione zahvate i moram reći kako dobro zarađujem. Osim toga, popravljam harmonike i klavire i to mi je dodatni izvor prihoda, a najveća moja strast su ‘bube’”, objašnjava ovaj neobični kolekcionar.

Kaže kako ga je ljubav prema ovim automobilima motivirala da ih kupuje ili nabavlja diljem Bosne i Hercegovine i radi se najčešće o dotrajalim vozilima koja se potom podvrgavaju postupku restauracije.

“To podrazumijeva reparaciju motora i restauraciju cjelokupne karoserije, koja se lakira. Originalne dijelove danas se može lako nabaviti i kupiti, kako rabljene tako i nove. ‘Folcikama’ vraćamo stari sjaj i udahnjujemo im novi život”, objašnjava Velić.
 

Dodaje kako tržišna vrijednost svake od njegovih restauriranih “buba” nije niža od 10.000 eura.

Ljubav prema ovim vozilima prenio je i na ostale članove obitelji, tako da svato od njih “duži” po jednu “bubu”.

Hasanov sin Armin kaže kako obožava voziti ovaj automobil i tvrdi kako djevojke mnogo više privlače lijepo uređeni stari automobili nego superluksuzna vozila.

Najprodavaniji model

“Jednostavno, to je kao neka magija. Premda posjedujem i jedan novi BMW, vožnja u “bubi” poseban je osjećaj”, kaže mlađi Velić.

Njegov otac kaže kako sa svojim ljubimcima često učestvuje na druženjima vlasnika oldtimera širom regije, a neizostavni je učesnik “bubijada”, kako se nazivaju druženja vlasnika legendarnih “folcika”.

Prema njegovim riječima, radi se o vrlo skupom sportu u koji se ulažu velika sredstva. Kako ističe, najstarija “buba” iz njegove kolekcije proizvedena je sad već daleke 1969. godine, a Velić kaže kako se po detaljima mogu prepoznati razlike među ovim automobilima, ovisno o godini i mjestu njihove proizvodnje.

Kaže kako je priča o ovim legendarnim automobilima manje-više poznata, da su se počeli proizvoditi u nacističkoj Njemačkoj u okviru projekta koji je svakom njemačkom domaćinstvu trebao osigurati motorizirani prijevoz.
 

Proizvodili su se u periodu od 1938. do 2003. godine te su postali jedan od najpoznatijih i najpopularnijih automobila svih vremena.

Kad je prije petnaest godina proizveden posljednji primjerak, “buba” je već bila najprodavaniji model nekog automobila u historiji, dostignula je kultni status te danas ima ogroman broj ljubitelja diljem svijeta udruženih u brojne klubove.
krupljani.ba

Bihać i cijeli Bihaćki okrug, u čijem su sastavu bili dijelovi bosanskokrupske i velikokladuške općine i teritorije općina Cazin i Bužim, u toku agresije na Bosnu i Hercegovini bili su 1.201 dan opasani rovovima, minskim poljima, tenkovima i tonama ubilačkog gvožđa. Okrug se nalazio u tzv. zaštićenoj zoni Ujedinjenih naroda, ali, uprkos tome, srpske agresorske snage nisu prezale od svakodnevnog granatiranja izbjeglica i civila koji su u njemu pronašli utočište i spas.

Boreći se protiv nekoliko puta jačeg agresora, borci 5. korpusa Armije RBiH lomili su čeljust po čeljust zvijeri koja je prijetila da uništi infrastrukturu i ubije svo stanovništvo koje se sakrilo u bihaćku dolinu.

SPOMENIK PONOSA I POBJEDE

U okviru manifestacije “Slobodarski dani viteškog grada Bužima”, 23. po redu, u nedjelju 5. augusta svečano je otvoreno spomen-obilježje “Spomenik ponosa i pobjede Armije Republike BiH” na lokalitetu Ćorkovača, nadomak mjesta pogibije rahmetli generala Izeta Nanića. U izgradnju spomen-obilježja do sada je uloženo oko 200.000 KM. Pored federalnih, kantonalnih i lokalnih institucija vlasti, izgradnju spomen-obilježja pomogli su i brojni pojedinci i privatne firme.

Svečanosti su prisustvovale brojne ličnosti iz vjerskog, kulturnog i političkog života Unsko-sanskog kantona i Federacije BiH, između ostalih: federalni ministar za boračka pitanja Salko Bukvarević, premijer Unsko-sanskog kantona Husein Rošić, mutija bihaćki Hasan ef. Makić, federalni ministar poljoprivrede Šemsudin Dedić, načelnik Bužima Zikrija Duraković, a bilo je i zvanica iz susjedne Republike Hrvatske. Spomen-obilježje zvanično su otkrili Bukvarević, Rošić i Duraković.
 

Edhem Eminić, predsjednik Organizacionog odbora za izgradnju spomen-obilježja, govorio je o inicijativi i toku gradnje ovog za Krajinu najznačajnijeg historijskog spomenika: “Inicijativa za izgradnju spomen-obilježja krenula je u januaru 2015. godine. Petog augusta 2015. godine, na 20. godišnjicu pogibije generala Izeta Nanića, postavili smo kamen temeljac. Ideja je bila da uradimo pet trokutova koji asociraju na bitku na Ćorkovači i bitke koje su se desile u njenoj neposrednoj blizini. Sve ovo smo uradili za tri godine, i to zahvaljujući institucijama naše države, počevši od lokalnih, kantonalnih pa do federalnih.”

Ministar Bukvarević poručio je da je obaveza i zadaća države da obilježava značajne datume i mjesta pobjede Armije Republike BiH, jer su pripadnici Armije RBiH najzaslužniji što danas imamo cjelovitu državu Bosnu i Hercegovinu, koja je spašena i sačuvana od agresije.
 

“Od srca čestitam bužimskim patriotama što su izgradili ovako lijep spomenik u čast pobjeda Armije Republike BiH, u čast našeg generala Izeta Nanića, heroja odbrane Bosne i Hercegovine, jer da nije bilo žrtve naših šehida, ne bi bilo ni Bosne i Hercegovine. Armija RBiH pobjednik je u protekloj agresiji na Bosnu i Hercegovinu i svako onaj ko kaže da nema pobjednika u Bosni i Hercegovini ne govori istinu, jer ciljevi agresora ovdje bili su da unište Bosnu i Hercegovinu, rasele njen narod i da na karti Evrope i svijeta nema više države BiH. Nisu uspjeli u tome jer su borci Armije RBiH imali vjeru u dragog Boga i zajedno su odbranili državu BiH. Danas je s nama ovdje majka narodnog heroja Izeta Nanića, čije smo mjesto pogibije danas obišli. Mi se našim borcima i šehidima ne možemo odužiti nikako i ja se njima svima iskreno zahvaljujem i zahvaljujem se svima vama ovdje na ovom spomeniku, koji je uz spomenik ‘Ljiljan’ najveći spomenik u Bosni i Hercegovini, i to su spomenici našeg ponosa i pobjede. Nema podjele države Bosne i Hercegovine, to poručuju branioci Bosne i Hercegovine koji neće dati da šehidska krv bude uzalud prolivena”, istakao je Bukvarević.

Kao izaslanik reisul-uleme Islamske zajednice BiH svečanosti otvorenja spomen-obilježja na Ćorkovački prisustvovao je bihaćki muftija Hasan ef. Makić. Naglasio je da ovakva spomen-obilježja imaju veliki značaj u čuvanju od zaborava sjećanja na veliku žrtvu i hrabru borbu svih pripadnika Armije RBiH za slobodu Bosne i Hercegovine.

“Ovo obilježje jedan je od svjetionika naše borbe i odbrane koji će kroz decenije i stoljeća svjedočiti o onome što se ovdje na Ćorkovači dešavalo i sve ovo što je napisano ovdje na ovim obilježjima bit će putokaz budućim generacijama kako bi znale šta se dešavalo u prošlosti i čuvali sjećanje na naše najbolje sinove”, poručio je muftija Makić.

OLUJA PETOG KORPUSA

Peti korpus bitke je vodio i protiv secesionističkih snaga Fikreta Abdića, koji je blisko sarađivao sa srpskim vojno-političkim rukovodstvom. A onda je došla 1995. godina i vojno-redarstvena operacija u kojoj su Hrvatska vojska i policija krenule u oslobađanje okupiranih područja Republike Hrvatske. Komanda 5. korpusa ARBiH imala je u vidu značaj akcije “Oluja” za ovaj dio Bosne i Hercegovine, današnji Unsko-sanski kanton. Spajanje jedinica 5. korpusa Armije RBiH s vojskom Hrvatske značilo je deblokadu cijelog Bihaćkog okruga i smanjivanje linije fronta s 260 na nepunih 70 kilometara. Zato je komanda 5. korpusa odlučila svoje jedinice uputiti u susret Hrvatskoj vojsci.

Akcija je počela 4. augusta 1995. godine, a već naredni dan oslobođeno je oko 80 posto teritorija Hrvatske, uključujući i centar tzv. Republike Srpske Krajine (RSK), grad Knin, a 7. augusta ministar odbrane Hrvatske Gojko Šušak izvijestio je da je operacija uspješno okončana. Narednog dana predali su se posljednji ostaci vojske RSK, pripadnici 21. korpusa. Samo dan nakon početka “Oluje” deblokiran je i slobodni prostor Bihaćkog okruga, čime su i jedinice 5. korpusa ARBiH krenule u oslobodilački poduhvat okupiranih prostora Bosne i Hercegovine, ali i Hrvatske. Jedinice 5. korpusa, sadejstvujući s Hrvatskom vojskom, prešle su na teritorij Hrvatske i oslobodile Željavu, Ličko Petrovo Selo, Vaganac, Drežnik, Frkašić, Meljinovac, Preboj, Grabovac, Plitvice i Mulinje. Tog 5. augusta u jutarnjim satima u Grabovcu, na cesti Rakovica – Plitvička jezera, pripadnici 5. korpusa spojili su se s Hrvatskom vojskom. Srpska strana je tokom 1994. godine bila pokrenula aktivnosti radi ovladavanja prostorom Bihaćke krajine, ovećeg, ali izoliranog područja pod kontrolom Armije BiH, koji je u velikoj mjeri sprečavao izravni kontakt između područja pod kontrolom Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

MANIFESTACIJA “PEČAT SLOBODI”

Nakon 1.201 dana u potpunom okruženju, teške borbe za opstanak, brojnih bitaka i različitih iskušenja, 6. augusta 1995. godine ovaj dio Bosne i Hercegovine otvoren je, i to je bio konačni pečat slobodi. Tim povodom, i ove godine održana je manifestacija “Pečat slobodi”, koja je počela učenjem Fatihe i polaganjem cvijeća na šehidskom spomen-obilježju u mjesnoj zajednici Tržačka Raštela.

Prigodnim obraćanjima na platou u neposrednoj blizini mosta na rijeci Korani, gdje su se 6. augusta 1995. godine susreli komandant 5. korpusa ARBiH general Atif Dudaković i hrvatski general Ivan Mareković i simbolično ozvaničili spajanje dvije oslobodilačke vojske, visoke zvanice podsjetile su na značaj borbe za slobodu Bihaćkog okruga.
 

“Čast i zadovoljstvo mi je bilo što sam imao mogućnost i priliku da se borim s borcima Cazinske krajine i da zajedno damo doprinos u odbrani ovih krajeva u periodu od 1992. do 1995. godine, a onda u najljepšoj i najvećoj ofanzivi 5. korpusa i Armije RBiH oslobodili smo Bosansku Krupu, Bosanski Petrovac, Ključ i Sanski Most. Na čelu svih tih jedinica bili su naši komandanti i ratni komandant 5. korpusa general Atif Dudaković. Moramo da znamo i svojoj djeci i naraštajima koji dolaze uvijek moramo govoriti da su 5. i 7. korpus Armije RBiH zaustavljeni od strane međunarodne zajednice kada se trebalo osloboditi i ostatak okupirane teritorije Bosanske krajine i države Bosne i Hercegovine. Zato me nekada boli kada pojedinci prozivaju Sarajevo da je daleko od nas i postavljaju pitanja šta je to Sarajevu uradilo za nas. Takva priča je bila u periodu od 1992. do 1995. godine i takvu priču danas priča Milorad Dodik. Mi smo se borili za državu BiH, imamo svoj glavni grad Sarajevo, imamo svoje Oružane snage, policiju, imamo svoje Predsjedništvo i vanjsku politiku. Sve ono što jednoj državi treba, to danas ima Bosna i Hercegovina, i upravo smo se mi, pripadnici Armije RBiH, za to borili. Zbog toga sam sretan i ponosan što sam bio u redovima onih koji su branili državu Bosnu i Hercegovinu”, poručio je Amir Avdić, ratni komandant 510. brigade

U pet ujutro 4. augusta 1995. godine počela je operacija Armije RBiH i Hrvatske vojske, koja je imala za cilj slamanje srpske paradržave na teritoriju međunarodno priznate Republike Hrvatske i deblokadu Bihaća. Na cijeloj dužini fronta počela je raketna topovska paljba i sve akcije okončale su se u naredna dva dana uspjehom na teritoriji obje države. Nakon pada paradržavnih tvorevina RSK i Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, u Bihaćki okrug su stigle namirnice i lijekovi, putevi su postali prohodni nakon gotovo četiri godine i život se počeo normalizirati.

Jedan od sudionika oslobodilačke operacije bio je i Hamdija Abdić Tigar, legendarni komandant 502. viteške brdske brigade 5. korpusa.
 

“Često možemo čuti priču: ‘Da nije bilo Hrvatske, Bihać ne bi bio oslobođen.’ Uvijek kažem: ‘Hvala Hrvatskoj na svemu što je učinila za nas u toku rata. Međutim, samo zahvaljujući našem vojniku i našem narodu, mi smo opstali na ovom prostoru.’ Smatram da smo mi pomogli Republici Hrvatskoj u očuvanju njene teritorije i njene državnosti jer smo ovdje u okruženju 1.201 dan čuvali ovaj džep i nismo dali da se spoje srpske vojske, jer, da su nas uništili ovdje, ne bi bilo ni ‘Oluje’ ni prilike da se Hrvatska oslobodi. Zato se ovom prilikom zahvaljujem svim borcima 5. korpusa koji su nam omogućili i donijeli ovu slobodu”, kazao je Tigar.

Senad Šarganović Šargan ratni je komandant Odreda za specijalna dejstva 5. korpusa Armije RBiH. Iza njegovog odreda stoje brojne historijske pobjede koje su odigrale vrlo značajnu ulogu u odbrani i oslobađanju Bihaća i tadašnjeg Bihaćkog okruga. Nekoliko je puta ranjavan, ali se svaki put vrlo brzo vraćao da pomogne svojim suborcima.

“Iza mojih leđa nalazi se teritorij Evropske unije i ovo je najkvalitetniji dio buduće Evropske unije. A zašto to kažem? U onakvom ratu, onakvom okruženju i zločinima koje smo preživljavali, da mi sad nakon rata budemo ovako merhametli, normalni, evropski orijentirani i slobodoumni, to ne može niko nego mi. Mi se toga moramo i dalje držati i trebamo dići glave visoko i slaviti ovaj datum. Bez obzira na to što smo prolili mnogo krvi i dali mnogo žrtava, danas imamo slobodu. Tih dana kad smo se borili za deblokadu ovog kraja poginuo je naš prijatelj i komandant 505. viteške bužimske brigade Izet Nanić. Ta smrt nas je teško pogodila i usporila u svim našim narednim akcijama prema Ključu i Sanskom Mostu. Kada pričamo o žrtvama i doprinosu, treba istaći da mi bez jedinstva ništa ne bismo napravili. Iza je bio 5. korpus, a u njemu su svi bili u službi: i HVO, i policija i namjenska proizvodnja”, rekao je Šargan.

U operacijama za oslobađanje Bosne i Hercegovine 5. korpus je od 14. septembra, kada je počela operacija “Sana ‘95”, oslobodio gradove: Bosanski Petrovac, Ključ, Bosansku Krupu, a s dijelovima drugih jedinica Armije RBiH i Sanski Most. Ovi uspjesi preokrenuli su tok događaja na bosanskohercegovačkom tlu i pokazali cijelom svijetu da je 5. korpus s pravom ponio epitet “sile nebeske”.

“Deblokadom Bihaćkog okruga određena je i sudbina Bosne i Hercegovine, ali i sudbina naših života, jer malo prije akcije ‘Oluja’ trebala je biti akcija ‘Vagan’, koja je trebala da krene s više različitih pravaca sa strane BiH i dijelova drugih država da udari na Bihaćki okrug, koji je u tome trebao da doživi sudbinu Srebrenice. Stoga je čast biti danas ovdje i obratiti se na manifestaciji ‘Pečat slobodi’ i govoriti o ovom vrlo značajnom historijskom događaju. Neki smatraju da je previše ovih manifestacija i da se previše govori o tome, te da treba govoriti o budućnosti. Da, treba govoriti o budućnosti, ali vi znate šta se desilo 27. aprila ove godine zato što nismo dovoljno govorili kada su bespotrebnom akcijom i predstavom priveli našeg komandanta Atifa Dudakovića, Ibrahima Nadarevića i naše saborce. I zato danas ovdje nema generala Dudakovića, a nikada prije nije izostao. Mi sada trebamo da se borimo da sačuvamo obraz, a znamo da on nije ukaljan. A znate li zašto je to tako? Zato što nismo jedinstveni i zato što ne govorimo dovoljno o tome, zato što dovoljno ne stanemo jedan uz drugog i uz naše komandante. Neka ne misle neprijatelji Bosne da će negiranjem genocida, glorifikacijom zločina, revitalizacijom ili izjednačavanjem strana u ratu nešto postići. Ako se sjećate, general Dudaković je nakon oslobađanja Bihaćkog okruga rekao: ‘Mi danas pišemo historiju.’ Poruka s današnjeg skupa jeste: ‘Historija je ispisana’ i Bosna i Hercegovina je trajna kategorija i više nikada neće biti u situaciji u kakvoj je bila od 1992. do 1995. godine. A na nama je da zajednički gradimo zajedničke vrijednosti i projekte koji su u interesu našeg naroda”, poručio je premijer USK Husein Rošić.

Krajina je bila 1.201 dan u okruženju. Godinama živjeti bez struje, lijekova, bez mogućnosti kretanja i čekati humanitarnu pomoć i uz još nebrojenu količinu teških trenutaka i situacija bilo je teško traženje žrtve. “Ovaj datum koristimo kao priliku da se prisjetimo svih naših pobjeda i naše borbe na cijelom prostoru zone odgovornosti 5. korpusa i šire, što znači da smo mi tokom te četiri godine, s našim komandantima, izvojevali puno pobjeda i da je država BiH opstala ne na milosti međunarodne zajednice niti na milosti agresora već zahvaljujući našim pobjedama i našem vojnom jačanju, kao i našoj odlučnosti”, kazao je načelnik Općine Cazin Nermin Ogrešević, istaknuvši kako Bošnjaci ne trebaju kukati nad svojom sudbinom već se trebaju izboriti da budu njeni akteri i da sami kroje vlastitu budućnost.

Bihaćki okrug je kao i Sarajevo proveo gotovo četiri godine u totalnom okruženju i zbog toga ova dva područja Bosne i Hercegovine moraju biti zauvijek povezana bez obzira na njihovu fizičku udaljenost. Zato je potrebno jedinstvo politike u zajedničkom cilju, a to je bolje i ekonomski jače Sarajevo i bolja i ekonomski jača Bosanska krajina, poručeno je s manifestacije “Pečat slobodi”.

stav.ba

Unsko-sanski kanton prednjački u BiH kada je nezaposlenost u pitanju. Građani krivca vide isključivo u bahatoj i nesposobnoj vlasti koju ovaj problem uopće ne zanima. Podaci Službe za zapošljavanje USK govore da je ovdje stopa nezaposlenosti blizu 52 posto. Zbog toga se građani ovog kantona sve više odlučuju za napuštanje svoje rodne grude i sreću traže u zemljama Evropske unije, javlja RTV USK

U prilogu objavljenom u sinoćnjem Dnevniku, govore da posljednji podaci Službe za zapošljavanje pokazuju kako u USK ima blizu 40 hiljada nezaposlenih. Manje je to u odnosu na isti period prošle godine. Sezonski poslovi kao i aktivni programi zapošljavanja Federalnog zavoda uticali su na to da je manje evidentiranih pri općinskim biroima za zapošljavanje.
 

No još jedan je odlučujući faktor pada nezaposlenosti, odnosno odjavljivanja sa evidencije nezaposlenih. Sve je više osoba, prvestveno mladih koji napuštaju kanton i odlaze na rad u inostrastvo.

-U prva tri mjeseca 2018. godine, po našim evidencijama, 603 osobe su prijavile da odlaze u inozemstvo. A imamo i osobe koje nam se nisu javile i tek krajem godine ćemo imati pravu informaciju koliki je uistinu broj ovih osoba. – kaže Nedžad Veladžić iz Službe za zapošljavanje USK.

Iz Službe ističu da ima i onih koji nakon što se zaposle, ubrzo prekidaju radni odnos i ponovno se evidentiraju  kao nezaposleni. a kao razlog toga navode male plaće.

-Najčešći uzrok je mala plaća ili odlazak mladih u inostranstvo, jer čekaju termimne za razgovore po ambasadama, ne žele raditi. – kaže Veladžić.
Ljudi su napokon skontali da ponižavajući sebe tako što će raditi za siću i gledati one na vlasti kako primaju basnoslovne cifre za funkcije na kojima, uglavnom, ne rade ništa, neće dobiti ništa osim duševnu bol, depresiju, razočaranost i neraspoloženje, te su se okrenuli ka Zapadu gdje obični čovjek ima kakva-takva prava.
krupljani.ba

 

NAJNOVIJE VIJESTI

VASA REKLAMA

WEB LINKOVI