ponedjeljak, 21 Avgust 2017

5 dana do ramazana: Kome i zašto je propisan ramazanski post?

Neupitni će biti kvaliet i primljenost posta svakog postača koji da ispravan odgovor na pitanja postavljena u naslovu ovu teksta. Ramazanski post je spomenut u Kur’anu samo na jednom mjestu, u suri Bekara, unatoč ogromnim nagradama koje Allah, dž.š., obećava iskrenim postačima. “O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas da biste se grijeha klonili.” (Al-Bekara, 183)

 Piše: hfz. Mustafa Efendić

Razlog zbog kojeg je ramazan spomenut samo na jednom mjestu u Kur’anu jedino je poznat Allahu, a mi možemo samo pretpostavljati. Možda  zbog  činjenice  da  je  to  jedini  mjesec  u  godini  u  kome  se vjernicima  naređuje  da  poste.  Nadalje,  Allah,  dž.  š.,  je  za  vjemike pripremio osam dženneta, no njihov poslanik ih je uputio da od Rabba traže onaj koji je najbolji, a to je Džennetu-l-firdevs.

Treba  također  naglasiti  da  je  ramazan  mjesec  u  kome  je objavljen   Kur’an,  odnosno  Kur’an  je  srce  ramazana.  Prema  tome, ramazan je u Kur’ anu, a Kur’ an je u ramazanu.

U navedenom ajetu Allah, dž.š., poziva elitu ljudskog roda – vjernike,  ljude koji vjeruju, a ne provjeravaju, nego kažu: “Čujemo i pokoravamo se;  oprosti  nam Gospodaru naš; Tebi ćemo se vratiti“. (Al-Bekara, 285)

Nadalje, to su, također, ljudi kojima se može i treba vjerovati, jer u njih ima povjerenje Gospodar svih svjetova. Oni su gazije i junaci koji  su  primili  emanet  koji  nisu  mogli  prihvatiti  nebesa  i  Zemlja. Svevišnji  to  naglašava  u   Kur’anu:  “Mi  smo  nebesima,  Zemlji  i planinama ponudili emanet, pa su se sustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek.” (Al-Ahzab, 72)

To je, dakle, kategorija robova koja neće nikada posumnjati u ono što im dolazi od njihovog Stvoritelja, pa taman da budu u pitanju i vlastiti  životi.  Milostivi  kaže:  “Pravi  vjernici  su  samo  oni  koji  u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije više ne sumnjaju, i bore se  na  Allahovom  putu  imecima  svojim  i  životima  svojim.  Oni  su iskreni!” (Al-Hudžurat, 15)

Oni kojima je propisan post uspostavljaju bratstvo po imanu od bratstva po krvi i izmiruju zavađenu braću. Svevišnji kaže: “Vjernici su samo braća; zato, pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha da bi vam se milost ukazala”. (Al-Hudžurat, 19)

Spomenuto bratsvo ide do te mjere da oni mu’minima žele bolje negoli sebi,  mada je i njima samima potrebno. Milostivi kaže: “Oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samim potrebno.” (Al-Hašr, 9)

Ta elita je puna života, daje joj ga Svevišnji zato što se odazvala njegovom pozivu. Uzvišeni kaže: “Pravi vjernici su samo oni čija se srca  strahom  ispune  kada  se Allah  spomene. A  kada  im  se riječi njegove  kazuju,  vjerovanje  im  učvršćuju,  samo  se  na  Gospodara svoga oslanjaju.” (Al-Enfal, 2)

Oni znaju  poredati  prioritete  i  ne  dozvoljavaju  onom  što  je prolazno  da  dobije prednost nad vječnim. Rabb Milostivi u Kur’anu kaže: “Ono što je u Vas – prolazno je, a ono što je u Allaha, vječno je. One  koji  su  trpjeli  mi  ćemo   sigurno  nagraditi  mnogostrukom nagradom za on što su činili”. (An-Nahl, 96)

Zatim slijedi upozorenje našeg Gospodara kako ga ne bismo nikada izgubili iz vida. “O vjernici, ne odlučujte se ni na što dok za to ne upitate Allaha i Poslanika Njegova, i bojte se Allaha! Allah zaista sve čuje i sve zna”. (Al-Hudžurat, 1)

Post  je  bio  propisan  i  prijašnjim  narodima  jer  normalno funkcionisanje ljudskog roda nije bilo moguće bez tog propisa. Tada bi čovjek  čovjeku bio vuk i vladali bi zakoni jačega. Svevišnji je učinio čovjeka halifom na  Zemlji – prvakom svih stvorenja. Da bi kvalitetno izvršio tu misiju, on mora, prije svega, biti halifa samom sebi, pa onda ostalim  ljudima  i  stvorenjima.  Onaj  ko  ne  može  kontrolistati  svoje strasti, on je izgubljen, gluh, slijep i nijem. Naš Gospodar  u Kur’anu, a.š., kaže: “Reci ti Meni ko će uputiti onoga ko je strast svoju za Boga svoga uzeo, onoga koga je Allaha znajući u zabludi ostavio. I sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio. Ko će mu, ako neće Allah, na Pravi put ukazati? Zašto se ne urazumite?” (Al-Gašijah, 23)

Šta se desilo s narodima koji su odbili prihvatiti post, a poveli su se za  strastima svojim? O tome vrlo slikovito govori Kur’an, a.š. Za Nuhov, a.s., narod  Allah, dž.š., kaže: “Bit će naroda kojima ćemo davati da uživaju, a koje će poslije snaći naša kazna nesnosna”. (Hud,

Kakav je bio bilans te kazne? Svi su stradali osim onih koji su se ukrcali u lađu s Nuhom, a.s. Za narod Ad, koji se nije odazvao Hudu, a.s., Allah, dž.š., kaže:  “Eto to je bio Ad, on je dokaze Gospodara svoga  poricao  i  bio  neposlušan  poslanicima  svojim  i  pristajao  uz svakog silnika i inadžiju. I prokletstvo je na ovom svijetu stalno bilo s njim, a biće i na Sudnjem danu. Ad doista nije vjerovao u Gospodara svoga; daleko neka je Ad, narod Hudov.” (Hud, 59-69)

Čujmo kako je završio narod Semud: “A one koji su činili zlo, pogodio je strašan glas i oni su u zemlji svojoj ostali mrtvi, nepomični. Kao da na njoj nisu nikada ni postojali. Semud doista u Gospodara svoga nije vjerovao, daleko neka je Semud”! (Hud, 67-68)

Za one pak koji htjedoše spaliti Ibrahima, a.s., na lomači, samo zato što ih je zvao u vjeru, Svevišnji kaže: “I htjedoše da ga na muke stave, ali mi njih učinismo poniženim”. (Saffat, 98)

Narod Sodome i Gomore bahato se ponio prema vjerovjesniku Lutu, a.s. Tražili su da im dozvoli odnos s melekima u vidu muškaraca.

Takav zakon nije nikada zaživio ni u džungli. O postu poslije tako gnusnih  postupaka nije moglo biti ni govora. Jesu li onda realizovali svoje nakane? Ne, ni u kom slučaju: “I kada pade naredba naša, Mi sve prevrnusmo, ono što je bilo  gore, bi dolje i na njih kao kišu grumenje  od  pečena  blata  spustismo,  koje  je  neprekidno  sipalo  - obilježeno  od  Gospodara  tvoga  -  a  ono  nije  daleko  ni  od  jednog nasilnika”. (Hud, 82-83)

Narod Ejke je ostao gluh na poziv Šuajba, a.s: “Oni koji su zlo činili, pogodio je užasan glas i oni su u zemlji svojoj mrtvi, nepomični osvanuli, kao da na njoj nikada nisu ni postojali. Daleko bio Medjen kao i Semud.” (Hud, 94-95)

Za sve te narode kao i krajeve, Alah, dž.š., kaže: “Eto, tako Gospodar  tvoj kažnjava, kad kažnjava sela i gradove koji su nasilje činili. Kažnjavanje njegovo je zaista bolno i strašno.” (Hud, 102)

Na koncu, Bošnjaci su u drugoj polovici dvadesetog vijeka u rubnim područjima Bosne gotovo potpuno zaboravili na post. Prodali su istinski post za lažno bratstvo i jedinstvo. Pitam njih i sve nas: gdje je to bratstvo  i  jedinstvo?  Njega  više  nema,  a  nema  ni  preko  200.000

Bošnjaka. Ovi primjeri jasno pokazuju da narodi koji budu ignorisali post, gube sigurnost i budućnost.

Svevišnji  je propisao post  svim  narodima samo  da bi  Njega uvažavali i  grijeha se klonili. Oni koji budu Allaha štovali i grijehe izbjegavali, živjet de normalnim i prirodnim životom. Oni neće tugovati za prošlošću, niti će strahovati za  svoju budućnost. Za njih neće biti bezizlazne  situacije.  Milostivi  kaže:  “To  je  savjet  za  onoga  koji  u Allaha i onaj svijet vjeruje, – a onome ko se Allaha boji, On će izlaz naći”. (At-Talaq, 2)

Također de ga opskrbiti odakle i ne očekuje, a kada se na Allaha osloni neće mu više niko biti potreban: “I opskrbiće ga odakle se i ne nada; onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta. Allah će doista ispuniti ono što je odlučio; Allah  je  svemu već rok odredio.” (At- Talaq, 3)

Vjernik živi, radi, bori se na ovom svijetu, da bi zaradio oprost grijeha. To  je za njega najveća pobjeda, a takvaluk je put u oprost i veliku nagradu. Milostivi kaže: “A onome ko se bude Allaha bojao – On će preko ružnih postupaka njegovih preći i još mu veliku nagradu dati”. (At-Talaq)

Muttekijama de Allah, dž.š., olakšati život, mada de nekada kao pojedinci  izvršavati  projekte  jedne  skupine,  ili  skupina  -  poduhvate velikih naroda. Allah, dž. š., kaže: “A onome ko se Allaha boji on će sve što mu treba učiniti dostupnim.”  (At-Talaq, 4) U drugom ajetu iste sure Milostivi nam to još više približava, kada kaže: “Jer Allah nikog ne zadužuje više nego što mu je dao. Allah že sigurno poslije tegobe slast dati”. (At-Talaq, 7)

Na  koncu,   odlučimo   sami   kako   ćemo   se   ponijeti   prema Allahovim propisima, posebno prema postu. Da li ćemo učiniti ono što su učinili narodi koje je Allah, dž.š., pomeo sa lica Zemlje, i kazao da su daleko, što znači da neće nikada  više dobiti šansu na dunjaluku, a ahiret su već izgubili. Ili ćemo se, pak, prihvatiti bogobojaznosti, dobiti obilnu opskrbu, sigurnost i izlaz iz svake situacije, te  zaraditi  oprost grijeha i bezgraničnu Allahovu nagradu?

 

Gospodaru naš, daj da budemo među onima kojima de Allah oprostiti i nagradu dati! Amin!

akos.ba

Komentari na članak: