četvrtak, 18 Januar 2018

Lejla Novkinić - “Druge oči”

Hodajući preko mosta, sad sa već zahrđalim ekserima i trošnim daskama koje su poprimile tamnosmeđu do maslinastozelenu boju, preplavljene vlagom i onako ponegdje klizave, zavlačila je pogled u svaki dijelić oko sebe. Sada je već bila kasna jesen i još se u zraku nazirala sitna kiša, više kao prosuta magla... Sa obje strane mosta, skladno, se slijevala modrozelena rijeka. Unatoč vremenu, ipak čarobna kao nekad, prava ljepotica... I sve je bilo tako tmurno. Nehla je osjećala tjeskobu u grudima, neki zao nemir koji je vezuje lancima duže vrijeme. Ovo mjesto nije bilo lijepo kao nekada prije, mada se Nehla natjerala doći ovamo... U daljini, onako u izmaglici, sasvim nevidljiva od drugog bujnog drveća, starog ko zna koliko godina, nazirala se tužna vrba... Tužna toliko koliko i Nehla. Zakopčala je svoj mantil tamnosmeđe boje, prekrstila ruke i krenula dalje. Svaki djelić prirode, u kojoj se nalazila kao odsječena od svijeta, izgubljena, sjećala je na dragu uspomenu. Jedina draga uspomena koju je imala sad u svom životu, bila je uspomena na njenu majku. Jedino stvorenje sa kojim je bila nasmijana, sretno zaljubljena u život. Znala je Nehla, u ljetnom periodu, još kad je sve bilo puno čiste ljupkosti, zraka sunca prolivenih na nebu, govora modrozelene rijeke i cvrkuta ptica, u najljepšim danima svoga života, sa majkom ispod ruke šetati ovim dijelom grada. Slušati njene riječi, jako poučne, posmatrati njene oči, u dubini napaćene... Punih svjetlucavih iskri koje su se šepurile, rasute u zelenom okeanu. Oči s kojima nije mogla vidjeti Nehlu, što joj je jako teško padalo. Nehla je duboko u sebi nosila istinu, istinu da je njena majka, pored što je slijepa uz to i teško bolesna. Zato bi svakim danom, po završetku obaveza na fakultetu, žurila kući trčećim korakom, samo da bi provela što više vremena sa svojom majkom. Danas se prisjećala svega od ranije, prisjećala se njihovih razgovora koji su plovili Nehlinim mislima, odlazeći u beskonačnost... Zastala je na kraju mosta, naslonila se laktovima na drvenu ogradu, podbočila bradu rukama i zurila u dubine modrozelene rijeke. Gledala je u rijeku, ali je nije vidjela, zapravo vidjela je sebe i svoju majku dok razgovaraju, ispod tužne vrbe sjedeći:

  • -Znaš mama, nisam ti ovo rekla kad je bilo vrijeme, ali jednom sam poželjela da kupim sebi lutku, onakvu kakvu je imala i Lamija, baš istu... Ali, od tog novca koji sam mogla potrošiti na lutku, novca koji sam dobila od tete Dženajle za Bajram, potrošila sam onog dana u dućanu, na prekrasnu maramu koju si dobila od mene za rodjendan. Sjećaš se ?
  • Sjećam se, sunce moje milo, i tog dana i tog rodjendana i marame...Ali ne znam kakva je bila marama, znam samo da si mi je svezala ovo vrata svojim ručicama. Ali, opet, zašto nisi kupila lutku ? Ne trebaju mami marame, ima mama njih dovoljno, mama je zadovoljna kad si mi ti, čedo moje, sretna.
  • -Jesam, svezala sam ti je, i da znaš baš ti je lijepo pristajala, bila je bordo crvene boje sa ružičastim nitima. Ma htjela sam, da te iznenadim, zato nisam kupila lutku.
  • Mila moja, kad bi mama znala kako izgleda koja boja bila bih sretna, a još sretnija kad bih mogla vidjeti tvoje oči, lice...

Tada su potekle suze majci i kroz suze je govorila:

  • Znaš, sunce moje, tvoja mama ne zna kako izgleda, niti kako izgleda njeno čedo, ali je sigurna da je rodila iste oči svoje. Svoje „druge oči“.

Prije nekada su Nehlinoj majci govorile komšinice kako Nehla raste, sve više liči na svoju majku.

  • Nehlice moja, nemoj da si tužna što te tvoja mama ne može vidjeti, zato tvoja mama vidi ljubav koja nas obje grije, znaš? ( Tada se nasmijala, još plačna, gledajući u Nehlinom pavcu )

Nehla je zagrlila majku i rekla:

  • -Volim te, mama, puno .

*Stojeći, ukočeno, Nehla je osjetila na prstima, onako skvrčenim pod bradom, kako nešto toplo klizi. Naravno nije bila ni svjesna da plače...Mislila je o majci sada, tek što su prošle pune dvije godine nakon smrti. Danas je njenoj majci trebao biti rodjendan, možda bi opet kupila maramu pa joj svezala oko vrata... Gledajući u daljinu, prošaptala je kroz suze:

  • A gdje su sada moje lijepe oči? Majko tvoje „druge“ oči su same na ovom svijetu. Trebaš mi !

Polagano se okrenula, brišući suze sa očiju. Pri samoj pomisli na nadolazeći čin, kojim će nastati drugi dio njena života, ciknula bi. Znajući da nema njene majke, znajući da neće vidjeti njen osmijeh, znajući da nema nikoga da je isprati...

Nehla se ove godine udavala...Nikad usamljenija, niti tužnija nije bila. Smatrala je da se nalazi baš u ambijentu koji joj odgovara, u prirodi koja, kako joj se činilo, pati za njenom majkom. Sve je sad oko Nehle bilo tužno, niti je drveće veselo šepurilo svoje lišće, niti je rijeka govorila, niti je cvrkut ptica oglašavao dan, niti je boja drvene ograde bila ista, niti je čika Ibrahim prolazio ovuda, gurajući svoje biciklo. Jednom riječju sve je bilo nijemo... Sve je bilo slijepo... Nehla će pamtiti i dan diplomiranja bez prisustva majke, pamtiti će i dan udaje, pamtiti će i oči svoje majke, pamtiti će i najgori dan u životu...

Ostat će ozaren, jecajem i tugom satkan ožiljak, duboko u njenoj duši... Ožiljak koji nikada neće moći iščupati...

Nehla je ovog trena, razbistrila misli, i valjda otjerana vjetrom koji je počeo puhati, okrenula se i pošla laganim koracima nazad odakle je i došla...Misleći, kako je Bog jedini koji daje i uzima živote...

LEJLA NOVKINIĆ

Rad je objavljen u knjizi „ Izvan dometa „ Udruženja za kulturu Novo Sarajevo ( KNS )

Komentari na članak: