nedjelja, 22 Oktobar 2017

Elma Begić: Mi smo djeca devedesetih

Mi smo djeca devedesetih. Povazdan smo trčkarali po šumama i livadama, izmišljali kojekakve igre, a najmanje vremena imali za jesti. „Mama, de mi namaži!“, rečenica koja i danas izmami osmijehe brojnim mamama. I tako, nestrpljivo čekaš ispred vrata da dobiješ svoju šnitu, skakućeš i ne zamaraš se puno hoće li biti margarin posut šećerom, margarin i marmelada, ili pak pašteta (ako se posreći). Naravno da nismo ulazili u kuću, jelo se usput, da se ne gubi dragocjeno vrijeme za igru.

„Mama, gdje otiš'o tata?“

Mi smo djeca devedesetih. Nama je rat prvo sjećanje. Dolazi tata sa linije u pola noći, šulja se, ljubi sneno dijete u krevetu. Ujutro ga opet nema. „Mama, gdje otiš'o tata?“  „Mama, a što nam je kuća puna rupa?“  „Mama, što opet jedemo dinju?“ (sjećam se da je dinja te godine bilo napretek) „Mama, a što...“, i tako u nedogled. Dječija pitanja su, čini mi se, beskrajna. Ovim putem zahvaljujem mami za sve strpljive odgovore.

Samo da ne ugine Tamaguči

Mi smo djeca devedesetih. Nama je bilo bitno da ne ugine Tamaguči, da drug „ne uzme“ onog Power Rangersa koji želiš biti ti, da te ne zeznu da budeš Player 2 - onaj zeleni, nego da igraš k'o Player 1 - Super Mario, da imaš kasetu Spice Girls (iako ne kontaš ni riječ) i još mnogo toga što je tad bilo sasvim „neophodno“ i imalo svoju čudnu logiku.
Tajna veza između olovke i kasete
Mi smo djeca devedesetih. Mi smo išli u drugu sobu kada bi naišla scena ljubljenja. Nama je kućni telefon bio zakon. Mi smo „slušali“ kasete. Ovi  novi klinci nikad neće skontati vezu između olovke i kasete. Nintendo i tenkovi – neprocjenjivo! A tek diskete na kojima piše da ima preko 9000 igara, a zapravo ih je jedva 5. Ali eto, drago ti što piše da ih je puno.

„Amarelaaa!“

Mi smo djeca devedesetih – rasuti po šumama i livadama, zauzeti pravljenjem skrovišta, tajnih mjesta, kućica na drvetu. Mogao si nas locirati ako pažljivo slušaš: „Amarelaaaaaa!“, odzvanja sokakom.  Već do podne uprljani blatom od gave do pete, jer se kolačići od blata neće sami napraviti. A tek razbijena koljena! Ali i zato smo imali rješenje – ona neka trava što zaustavlja krvarenje. Nalijepi, obriši nos i trči dalje. Crnih noktića, rumenih obraza, razbijenih koljena i prljave odjeće, ulazili smo u kuću tek kad bi mama viknula: „Ulaz' u kuću, eto mraka!“ , a ponekad je trebalo i malo više intervenirati pa zaprijetiti: „A ma ulazi, nemoj da tatu zovem!“ Nemoj samo tatu zvati. Tata se zove onda kad se baš zabrlja. „Eto meeeeeeee!“ ☺

Prljavi i sretni

Mi smo djeca devedesetih. Mi smo živjeli za igru, mi smo bježali iz kuće, mi smo bili prljavi i sretni. U još vidljive ožiljke na nogama utkana su sjećanja na tajne prolaze, neumorno trčkaranje vijugavim kaldrmama, suzama okupane obraze i mamine poljupce od kojih sve prođe.
Ponekad pomislim da danas djeci namjerno kradu djetinjstvo. Zašto im odjeća stalno mora biti čista? Zašto ne smiju nikada razbiti koljeno? Zašto puno više vremena provode u kućama i stanovima, nego napolju, na svježem zraku? Gubimo se u materijalnom svijetu. Ali...  ako želimo da nam djeca postanu dobri ljudi, moramo potrošiti na njih duplo više vremena i duplo manje novca.
Mi smo djeca devedesetih. Mi smo bili prljavi i sretni.

 

Komentari na članak: