nedjelja, 22 Oktobar 2017

Elma Begić: Da umijem mrziti…

Da umijem mrziti, mrzila bih pola svijeta. Mrzila bih bezobrazne službenike, korumpirane policajce, potkupljive političare. Mrzila bih razmažene, bogate ljude koji proždrljivo jedu pred prosjacima i ubogim, gladnim pukom uz misao vodilju: ako nemaju kruha, neka jedu kolače. Mrzila bih djecu koja tuku životinje, mame koje puste djecu da vrište do besvijesti, tate koje boli đon za djecom - jer je to posao za mame, te ostalu rodbinu i prijatelje koji podržavaju iste.

Mrzila bih ljude kojima je teško prošetati do korpe za smeće pa svoj otpad bacaju bilo gdje. Mrzila bih insane koji nemaju srama dok u autobusu/tramvaju sjede dok starci stoje. Mrzila bih roditelje koji nisu vaspitali svoju djecu pa ta djeca hodaju okolo kao mala, nekulturna čudovišta. Mrzila bih privatnike koji ne isplaćuju radnicima plate, jer su, eto, radnici roboti, oni nemaju porodicu, oni ne moraju jesti.  A oni, silni direktori i vlasnici, oni imaju potrebe za razliku od običnih smrtnika, molim lijepo! Mrzila bih silne parazite ugodno smještene u milion fotelja, koji jedu sa stolova koje drže pogrbljena leđa gladnih ljudi. Takvi se grohotom smiju, debeli i masni. Takvi prolaze pored umirućih, bez da ih pogledaju.
Mrzila bih preljubnike i njihove ljubavnice, mrzila bih i njihove male, čiste ženice koje šutke peru karmine sa njihovih košulja. Mrzila bih sve lažne nastavnike i profesore koji su ugurani u obrazovni sistem, pa je on već odavno počeo da smrdi na trulež. Mrzila bih sve one miševe koji se kriju, umjesto da se bore za pravdu. Mrzila bih one koji su od takvih sistemski napravili miševe.

Mrzila bih vojnike koji na nišanu traže žrtve. Mrzila bih još više one koji na nišanu drže malu djecu i njihove majke. Mrzila bih fašiste, rasiste, šoviniste i sve ostale –iste, bez mozga i svijesti. Mrzila bih ratne zločince koji se lagano šepure kao da na duši ne nose težinu od hiljade mrtvih, napaćenih duša. Mrzila bih svijet u kojem na jednom kraju liječe djecu od pretilosti, dok na drugom kraju djeca umiru od gladi, upalih očiju i nabreklih trbuščića.

Mrzila bih...

Ali ja ne umijem da mrzim. Umijem, eto, da žalim sve ove gore navedene. Ali ih ne mrzim. Martin Luhter King je jednom davno održao divan govor te spomenuo odnos svjetla i tame. Bit: Tama se ne može otjerati tamom, nego svjetlom. Prema toj logici, mržnja se ne uklanja mržnjom. Samo ljubav, brate. Sila nad silama. Šta bi ovaj svijet bio bez ljudi koji su od ljubavi satkani? Neka  te toplina obuzme čak i kad samo prođeš pored takvih.
Sa ljudima je isto kao i sa knjigama – vidiš samo ono što postoji u tebi. Na kraju priče vraćamo se sebi. „Ako nekog mrzimo, onda u njegovom liku mrzimo nešto što je usađeno u nama samima.“ (Demian)

Budi od onih od kojih te obuzme milina.

Komentari na članak: