četvrtak, 18 Januar 2018

Institucija Did - Prvo mjesto na konkursu Muzeja "Alija Izetbegović"

Ljudi su kutije. U sebi sadrže sve. Od sreće do tuge, preko straha i želje. Sve se uspije oblikovati u sjećanja koja ispune koštane zidove. Čovjek hodajući kroz život svoja iskustva pretapa u sjećanja i polako ih slaže jedno po jedno, sve dok na kraju više mjesta za njih ne ostane. Kada mjesta ponestane, čovjek postaje robom svoje prošlosti. I zaista, većinom tako biva, ali moj did je izuzetak! On je pravi pravcati distrikt - nesavladiva autonomna pokrajina odvojena od ostatka univerzuma, melek zarobljen u smrtnom staračkom tijelu. Sijedim sjajem svoje brade se odupire porazu dok mu drhtava ruka prelazi preko mramornih piramida na nišanima svojih sinova. On je stražar babinog mezara. Svaki dan poslije ikindije namaza je tamo. Uči svoje nijeme molitve i njima svaki put sam sebi izrekne doživotnu presudu: da će do Najčasnijeg Dana tiho stojati pored nišana mirno gledajući humke svojih sinova.

 Moj did je mirnodopski vampir, dobronamjerno čudovište sa zlatnim zubom što posljednjim džulima svoje nadovosvjetske energije siše ostatke sjećanja na svoje sinove i jedino na taj način ostaje u kontinuitetu. On je aurora borealis sred ovog tamnog vilajeta. Jedino kroz njegovu svjetlost uspijevam da dokučim očevo lice, barem onakvo kakvo mi je on pričao da je bilo.

Nana je umrla još prije rata. O njoj puno ne pričamo. Did kaže da ne može da priča o njoj. Njenu smrt nije uspio preboljeti ni dan-danas, dvadeset i osam godina poslije njene smrti. Zato zajedno šutimo o toj temi. To nam je hobi!

Ponekad odem kod komšinice Senije da mi priča o nani Hasibi i o svemu onome što je did prešutao kada smo god pričali o babi i o stricu. Od nje sam saznao da je majka umrla od moždanog udara, mlada, sa svega trideset i šest godina. Kaže da je jaka kiša padala na taj dan i veli da je to i sam Stvoritelj želio da iskaže svoje saučešće zbog njene smrti. Kako i neće, kad je tad posljednji put izdahnulo jedno od Njegovih najčistijih bića?! Didu je rodila troje djece. Babo je bio najstariji, pa onda stric Amir i treća po redu, najmlađa, tetka Azra. Ona je umrla samo dva mjeseca nakon rođenja, dovoljno mala da bi to bila samo još jedna zaboravljena dječija smrt.

Braće i sestara nemam. Ni od strica! On je poginuo neoženjen. Osamnaestogodišnjeg diverzanta vrele glave je hrabrost koštala života, budućnosti i potomstva. Ja sam didov jedini unuk. Sin sam borca, šehida Emira, sina Salihovog zvanog Salko!

Odmah poslije rata, tamo oko devedesetišeste, mama se dobro udala u dijasporu. Sada živi u Štutgartu. Često mi pošalje džeparac. Kad je Bajram, onda zna poslati i više. Ne dođe mi često, ali je volim! Zadnji put sam je vidio kad sam se upisao u školu, a sad sam, evo, četvrti srednje. Kad je mama otišla, ostali smo tek nas dvojica. Onaj ponositi Japod u njemu nit' je htio, nit' je mogao da dopusti da mu unuk odrasta kao jetim. On mi je postao i otac i majka! Ostali smo did i ja. Sakati tandem! Dva mrava naspram kolosalnog namćora Života. Did iskusan i pun volje, ali mu muka  to što je ostao bez snage. S druge strane – ja! Mlad, zdrav, pun snage i čio, ali lijen da Bog sačuva! Čitav sam ekosistem izgradio oko svoga kreveta samo zbog svoje ljenosti. Did više preferira radne akcije. Da li mu je to ostalo kao navika iz udarničkih vremena ili se možda insan i rodio s tim?! Često dolazi do nesporazuma između nas dvojice baš zbog toga! Ja vikendom spavam do kasno i spajajući sat za satom izležavam se sve do podne. Ali njega su naučili da baš vikendom treba loviti zoru, jer je ona tada najranjivija.

Salko je bio pripadnik 505. Viteške brigade ARBiH. Najstariji od Gazija. Vazda mi priča o Ćorkovači i o slavnim akcijama. Jednom mi je pričao i o dženazi generala Nanića. Kazivao mi je o babi i stricu i veli da bi najradije sam na sebe navukao obloge od ilovače nego da opet gleda kako mu sinove stavljaju u kabur. Njih dvojica su bili sve što mu je ostalo od nekadašnje sreće.

Tužna je lepeza sivila koja se nadvila nad našim domom. Sudbina je zaista neprocjenljiva igra. Sa njom se samo hrabri i dovoljno ludi mogu igrati. Ona nas tjera da klečimo skrušeno pred njom na koljenima! Penzionisani zagrebački zidar i srednjoškolac željan svijeta zajedno iščekuju neku vrtoglavu promjenu. Dok obojica šutimo zaglavljeni između dva zgarišta, on pred mene prostire krhotine svog prošloga života koje ja nikako ne mogu da uklopim u svoj vitraž. Njegov prijeratniživot i moj poslijeratni, osim kojeg drugog nemam, ne mogu da nađu zajedničkog djelioca. Matematike naših života ne daju iste rezultate!

 Često razmišljam o tome kako bi bilo da nije bilo rata. Da sam upoznao oca i strica i da me mama nije napustila. Često zamišljam kako sa osmijehom uzimam od dida prihode od njegove penzije, a ne kao sada da me boli svaka marka koju mu otmem iz ruke.Zamišljam i kako bi bilo da sam neko drugi u nekom drugom svijetu. Ili da sam rođen bar par hiljada kilometara dalje. Šta god da zamislim ima savršenog smisla, ali ni u jednoj toj priči nema spomena žrtvi koju je moj did donio zbog mene, niti ima ikakvog znaka zahvali koju ću mu vječito biti dužan.

Hasan Grošić - Facebook

Komentari na članak: