nedjelja, 22 Oktobar 2017

Represivne mjere Cazinske bune – nezapamćen slučaj prisilnog iseljenja Bošnjaka u većinsko srpsko mjesto

Nekoliko mjeseci nakon izbijanja sukoba s Informbiroom, Komunistička partija Jugoslavije je 1949. godine krenula u forsirani proces kolektivizacije sela što je podrazumjevalo nasilno učlanjivanje u zadruge i otkupa žitarica.

Obrazloženje je bilo da je otkup zapravo podrška industrijalizaciji zemlje, što je u izvijesnoj mjeri i bio, ali je u suštini predstavljao i veliki namet na seljake, jer su uzimali i ono što seljaci prosto nisu imali. Jednostavno se provodila, u ime ideološkog koncepta, forsirana industrijalizacija zemlja, a ideološka osnova je bila pokušaj stvaranja radničke klase.

Naredne, 1950. godine, koja je bila sušna, trebalo je u siromašnom cazinskom srezu otkupiti milion i 713 hiljada kilograma kukuruza, na desetke hiljada kilograma pšenice, poljoprivrednih proizvoda, mesa, vune… Otkupljeno je tek 992 hiljada kilograma. Za slab otkup uslijedile su kazne. Samo u januaru 1950. godine u ovom siromašnom kraju bilo je 24 teža slučaja kažnjavanja. Na Jurjevo/Đurđevdan 6. maja 1950. godine došlo je do oružane pobune seljaka u tadašnjim srezovima Cazin, Velika Kladuša i Slunj. Bunu su podigli seljaci protiv nepravednih i agresivnih metoda „narodne vlasti” zbog nametnog otkupa i raznoraznih fizičkih i psihičkih maltretiranja odbornika „narodnih odbora” i predstavnika organa vlasti. Tadašnja vlast je bunu okarakterisala kao kontrarevolucionarno djelovanje zelenokadrovaca, ustaša, četnika, domobrana, ali istina je bila potpuno suprotna – ključne vođe pobune, zapravo, su redom bili partizani, a neki i prvoborci ‘41, među kojima su najistaknutiji bili Milan Božić, Ale Čović i Stojan Starčević, penzionisani visoki oficiri JNA.

Ustanici su napali nekoliko zemljoradničkih zadruga i razoružali nekoliko milicionera, a 6. maja 1950. godine, oružano su napali Veliku Kladušu i Cazin. Vojska i milicija su ustanak ugušile isti dan. U ustanku je učestvovalo oko 720 osoba. Tokom obračuna poginulo je osmoro pobunjenika: Agan i Mahmut Beganović, Sahin Seferagić, Muso Kovačević, Mehmed Mehuljić, Hasan Čavić, Selim Šarić i Arif Durmić.Vonji sud je donio 16 presuda na smrt streljanjem, dok je osam i izvršenih. Smrtne kazne dobili su: Husejn Kapić, Milan i Nikola Božić, Mile Miljković, Ramo Karajić, Hasan Kekić, Ale i Dedo Čović, Smail Ajkić, Stojan Starčević, Hasib Beganović, Husein Zekanović, Đulaga Šumar, Agan Ćoralić, Muharem Dervišević, Mehmed Tabaković i Nezir Bajraktarević. Desetine ih je osuđeno na visoke kazne zatvora i društveno korisnog rada.

Ono što je do tada bilo nezapamćeno jeste da je 115 porodica sa 777 članova bilo je osuđeno na „kolektivnu kaznu iseljenja”. Radilo se, dakle, o preseljenju na područje općine Srbac, što je nezapamćen slučaj takve sankcije za cijeli period komunističke vladavine u cijeloj Jugoslaviji. Naime, iako za to nije postojao nikakav zakonski i pravni osnov niti je u postojećem zakonodavstvu FNRJ uopće nekim propisom bila predviđena krivična kazna „kolektivnog preseljenja“ cijelih porodica, jer se takva norma nije mogla iščitati ni u Zakonu o zaštiti države iz 1946. godine, ni u Krivičnom zakonu iz 1947. godine, ni u Zakonu o vrsti sankcija i kazni, nakon suđenja ovih 115 porodica, većinom muslimana s ukupno 777 članova (uključujući i žene, djecu i starce) je kolektivno iseljeno s područja cazinske i kladuške općine (gdje je živjelo preko 90% muslimanskog stanovništva) na područje općine znakovitog imena – Srbac (gdje je živjelo preko 90% pravoslavnog srpskog stanovništva).

Ova mjera kolektivnog iseljenja gdje su i maloljetna djeca bila kažnjena za „grijehe“ svojih očeva je inače bila jedino usporediva sa sličnim „kaznenim akcijama“ Staljina u SSSR-u uperenim protiv cijelih „nepoćudnih naroda“ (Čečena, krimskih Tatara, Kalmika, itd.), koji su kolektivno iseljavani iz svojih domova i preseljavani na druge lokacije, kojom prilikom su neki narodi potpuno nestali, što sve ima elemente genocida.

Kao što smo već naveli i pored činjenice da nije postojao pravni akt, poslijeratni Načelnik OZNA-e NR BiH, Danilović Uglješa je već 29. maja napravio spisak u kojem je stajalo: “73 porodice je iseljeno iz ovog sreza. Ovo se odnosi na oba sreza – Cazin i Kladušu – jer je neprijateljska akcija zahvatila 5 mjesnih područja cazinskog i 2 područja kladuškog sreza”.

Prema tome već 29. maja je došlo do iseljavanja porodica i pored podatka da se cazinski sudski proces završio tek 6. juna 1950. godine, kojim se trebao i utvrditi glavni krivac bune čija bi kazna, vajerovatno, trebala da bude i iseljenje negove porodice. Glavni kriterij u određivanju porodica za iseljenje odnosio se na visinu kazne koja se dosuđivala. Za Srbac su upućeni svi oni koji su osuđeni na smrt ili na zatvorsku kaznu u trajanju od najmanje 15 godina. Takvo naređenje je stiglo direktno iz Beograda.

Čin iseljavanja porodica obavljen je u avgustu 1950. godine. Kao i za prekršajno suđenje i za ovaj čin su oformljene ad hoc komisije na terenu, sačinjene od “nekompromitiranih” pojedinaca iz lokalne vlasti, posebno Milicije i UDBA-e. Tek četrdesetak godine nakon Cazinske bune, sekretar Saveza komunist Cazina, Suljo Zunić, je priznao da je “kod iseljavanja porodica načinjena najveća greška i da za ovaj čin nema nikakvog opravdanja”.

Prema njegovom svjedočenju u Srbac su iseljene najuglednije i najbogatije porodice a njihova pokretna i nepokretna imovina je uništena. Pripadnik UDBA-e iz Cazina, Mile Milić svjedoči da mu je u sjećanju ostao “neki Hasan iz Tršca, najbogatiji u tom kraju. On i sinovi su dopali u zatvor a sva porodica je otjerana u Srbac”.

Čelni čovjek komisije za iseljavanje na području Šturlića je bio oficir UDBA-e Jovica Mudrinić, koji je u svojim rukama držao spisak 14 porodica koje su se trebale iseliti. Prema svjedočenju Hasan Čović, koji je također bio u komisiji, je porodicama rekao da idu “u internaciju”, te da sa sobom ponesu hrane za dva dana i nešto najosnovije za put. Nakon što su porodice iseljene, oformljena je komisija sa zadatkom popisa imovine i “čuvanja imanja”. Međutim, ta imovina je uskoro postala “državno dobro”. Hasan Hadžipašić, tadašnji pripadnik cazinske milicije, nerado se sjeća tog perioda i veli da i dalje ima ožiljke na duši. Svjedoči da je bio vođa grupe koja je radila na iseljavanju iz mjesta Liskovca. Na to mjesto su otišli po najvećoj tajnosti, opkolili ga, te ujutro pokupili porodice uz naređenje da sa sobom ne smiju ništa ponijeti. Iz Liskovca je tada protjerano oko 150 osoba.

Za svaku kuću koju je trebalo iseliti bila su određena tri milicionera . Prema svjedočenjima, pojedine porodice su imale svega pola sata da se isele a do mjesta okupljanja u Cazinu su morali pješačiti i do 17 kilometara.

 

(Izvor:bosnae.info)

Komentari na članak: