“Upoznala sam Hatidžu prije četiri godine kada sam posjetila Srebrenicu gdje su pokopane žrrve genocida, najgoreg masakra na evropskom tlu od holokausta. Sjećam se dobro, sjedjela je u krugu drugih ožalošćenih majki Srebrenice, tiho i dostojanstveno te je ispričala svoju priču. Govorila je o životu prije rata sa mužem Abdulahom i sinovima Azmirom i Almirom, koji su imali 21 i 18 godina. Opisala je užasne dane u julu 1995. godine kada su nasilno odvojeni od nje i odvedeni u smrt zajedno s najmanje 8.000 nedužnih muškaraca i dječaka. Osim muža i sinova, Hatidža je izgubila oca, dva brata i brojne članove obitelji.
Oni koji su izvršili genocid su otišli daleko te su sakrivali i uništavali tijela žrtava. Petnaest godina je Hatidža tražila posmrtne ostatke svoje porodice. Ona je bila od prvih preživjelih koji su se vratili u Srebrenicu: Živjela je sama, suočavala se s prijetnjama i zaastraživanjem i stalnim pokušajima poricanja genocida.
Rekla mi je da, kada su konačno pronađeni posmrtni ostaci njenog muža i sinova, sve što je dobila da pokopa su dvije nožne kosti sina Almira. Umjesto da govori o srceparajućem bolu u tom trenutku, ona mi je jednostavno rekla da se smatra sretnom jer mnoge majke nisu dobile ni tu malu utjehu.
Na mnoge načine me je Hatidža Mehmedović podsjetila na druge bh. žene koje sam upoznala, a koje su preživjele rat, i to na način na koji je kombinovala snagu, toleranciju i poniznost te odlučnost da odbaci mržnju.
Ali, Hatidža je bila tako jedinstvena, 23 godine je neumorno tražila istinu i pravdu. Ona nikad nije imala poseban status, ali je govorila u ime svih Majki Srebrenice. Ona nije pravila razliku među žrtvama, smatrala ih je jednako vrijednim dostojanstva i priznavanja. Čak i kad ju je izdalo zdravlje, radila je na organizaciji konvoja kojima su poslani hrana i lijekovi sirijskim izbjeglicama. Umrla je prije vremena u 65. godini, njena smrt je bez sumnje naglasila sve što je preživjela.
To je svjedočenje o dubokim bh. ranama čiji kraj Hatidža nije doživjela u borbi za pravdu i sigurnost preživjelih Srebreničana. Drugi moraju nastaviti nositi teret koji je ona nosila godinama. No, njen primjer će živjeti u sjećanju svih koji su je poznavali i u pričama koje svi trebamo pričati dok živimo, tako da sjećanje na Srebrenicu nikad ne izblijedi.
Dok me njena smrt ispunjava tugom i žaljenjem za svim žrtvama rata u BiH, sigurna sam da nisam jedina koja se sjeća Hatidže sa zahvalnošću i divljenjem.
Postoji vrijeme da naučimo iz mnogih lekcija srebreničkog genocida te da vidimo gdje nasilje i mržnja prema grupi ljudi može odvesti. Hatidžu oplakuje njena zemlja, to je trenutak da se sjetimo snage jednog života.
Hatidža Mehmedović je živjela pošteno, nikad nije dopustila nikome da je uplaši niti iskvari njen osjećaj za istinu i pravičnost. Mnogi od nas nikad neće doživjeti pravdu u životu, ali ne možemo pogriješiti ako budemo slijedili njen primjer”, napisala je Jolie.
Mehmedović je preminula u nedjelju navečer u Sarajevu nakon duge i teške bolesti.
