Njegov novi projekat pod nazivom Pokret ima aspiracije da širom evropskog kontinenta podrži “desničarski populistički nacionalizam”. Desničarske vlade već su preuzele vlast u zemljama poput Mađarske, Austrije i Italije, a on se nada da će sljedeće godine pomoći da političari sličnih svjetonazora uđu i u Parlament Evropske unije. No, za sada, jedna od glavnih Bannonovih meta je – od svih mjesta na svijetu koje je mogao izabrati – Bosna.

Kao politički akter, Bannon sada djeluje nezvanično i nije povezan s državom, ali napori koje poduzima kao Amerikanac u bosanskoj politici predstavljaju dramatičan odmak od dosadašnje prakse. Sjedinjene Američke Države imaju jedinstvenu ulogu za stabilnost Bosne. Savremena Bosna zapravo je kreirana u državi Ohio, gdje su u novembru 1995. vođeni mirovni pregovori kojima je okončan rat. Aneks IV tog Mirovnog sporazuma, poznatog kao Dejtonski sporazum, još uvijek je Ustav BiH. Srpski političari koje Bannon podržava žele otcjepljenje od BiH, protive se Evropskoj uniji i stvaraju blisko savezništvo s Rusijom.

Krajem jula, Bannon se u svojoj kući u Washingtonu sastao sa Željkom Cvijanović, premijerkom Republike Srpske – jednim od dva autonomna entiteta koji čine Bosnu i Hercegovinu. S njom se sastalo i nekoliko drugih bivših i sadašnjih uposlenika Trumpove administracije, kao što su Corey Lewandowski i Kellyanne Conway. Bivši akteri u Trumpovoj predizbornoj kampanji, Jason Osborne i Mike Rubino registrirali su se da lobiraju za Cvijanovićkin SNSD, uprkos činjenici da se lider stranke i kontroverzni predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik prošle godine našao na meti američkih sankcija zbog produbljivanja razdora na etničkoj osnovi, u ovoj zemlji.

Danas je “američki interes” u Bosni izuzetno nejasan. Ne radi se samo o tome da su SAD na Balkanu sebe i svoju ulogu potisnule u drugi plan, kao što je bio slučaj za vrijeme Obamine administracije, nego o tome da bi Trump, koji je u određenom trenutku Bannona gurnuo u centar pažnje, mogao prećutno odobriti Bannonove evropske ludorije, uprkos njihovom navodnom međusobnom neslaganju. Uostalom, Trump također ima sklonost ka nacionalističim liderima i neprijateljski se odnosi prema EU. Osmi poslijeratni opći izbori u Bosni održavaju se 7. oktobra, a vanjski utjecaj pomenutih Amerikanaca i jačanje Rusije u ovom regionu može biti od prelomnog značaja i okrenuti nestabilnu situaciju u ovoj zemlji u smjeru suprotnom od liberalnog međunarodnog poretka koji je na principima uslovljavanja postignut nakon rata.

Pored toga, zemlja se također suočava s potencijalnom ustavnom krizom: Izborni zakon je nepotpun. Tokom 2016. godine, neki hrvatski političari u BiH tvrdili su kako su neki dijelovi zakona nepovoljni za glasanje građana hrvatske nacionalnosti, a Ustavni sud BiH je poništio te klauzule Zakona iako nije definirao nove stavove koji bi zamijenili poništene odredbe. Dakle, moguće je da će Dom naroda BiH ove jeseni imati nekoliko upražnjenih mjesta ili da dio zemlje koji zauzima Federacija BiH neće biti u mogućnosti imenovati predsjednika ili sazvati sjednicu Parlamentarne skupštine tog entiteta.

Vjerovatno je da ipak neće doći do potpunog kolapsa, ali je za pretpostaviti da će očekivano stanje haosa dovesti do izvjesnog beskrupuloznog manevrisanja.

“Više me brinu pojedini utjecaji na situaciju i zakulisne radnje koje će se odvijati pod izgovorom izborne krize”, komentariše stanje u Sarajevu Mirna Buljugić, novinarka koja vodi Balkansku mrežu istraživačkog izvještavanja. “Kao da našim političarima treba još jedan izgovor za korupciju. Već ih imaju dovoljno.”

Sa svojim tročlanim Predsjedništvom zasnovanim na principu rotacije predsjedavajućeg i oštrim unutrašnjim granicama, moguće je da je Bosna zemlja s najkompleksnijim demokratskim sistemom na svijetu. U njoj žive tri naroda različite etničke pripadnosti (muslimani – Bošnjaci, pravoslavci – Srbi i katolici – Hrvati), a svaki narod bira svog predsjednika koji je ravnopravan s ostalima. Teritorija se sastoji od dva autonomna geografski određena entiteta – Republika Srpska (s dominantno srpskim stanovništvom) i Federacija Bosne i Hercegovine (s dominantno bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom), a svaki od entiteta ima svog predsjednika i svoju skupštinu, uz grad Brčko koji ne pripada ni jednom entitetu. Sve ovo je definirano Dejtonskim sporazumom, dokumentom koji je trebao zaustaviti rat a za koji niko nije očekivao da će se prema njegovim odredbama upravljati zemljom i u 2018. godini. Zakonska rješenja koja su smatrana privremenim pokazuju se kao zastarjela širom zemlje: Izborni zakon ima dosta nedostataka; javni sektor raste kao napuhani balon dok su strana ulaganja skoro potpuno zaustavljena; lokalni izbori se ne mogu održati u jednom od većih gradova u BiH, Mostaru jer je Izborni zakon za taj grad poništen 2012. godine, a Hrvati i Bošnjaci koji žive u gradu nisu pronašli kompromisno rješenje; državna himna je i dalje samo melodija, bez teksta.

*

“Bosna je američki poraz za koji niko ne zna”, tvrdi Haris Pašović, koji vodi sarajevski teatar East West. “SAD su ovdje došle s jednom jedinstvenom misijom, bez materijalnog interesa, da okončaju rat. Bar jednom su pokazali da Amerika ima srce. A onda su otišli.” Pašović je producirao predstavu Čekajući Godota koju je režirala Susan Sontag 1993. godine u vrijeme kada je grad bio pod opsadom, a ona je kasnije pričala o tom iskustvu. Razgovarali smo u kafiću na obali rijeke na Grbavici, dijelu grada gdje Pašović živi i u kojem su zgrade još obilježene tragovima metaka i granata. “Svi smo se gušili u suzama nakon Obamine pobjede”, kaže Pašović. “A onda, tokom osam godina vlasti, Obama niti jednom nije spomenuo Bosnu” (što je preterivanje, ali možda ne preveliko). Ovdje treba napomenuti da je američki diplomata Richard Holbrooke, glavni kreator Dejtonskog sporazuma, preminuo nakon samo dvije godine Obaminog prvog mandata).

Početkom 2017. godine, tokom zadnjih dana mandata Obamine administracije, SAD su u regionu prekinule dugogodišnju šutnju i nametnule sankcije Dodiku jer je održao referendum o proslavi Dana Republike Srpske, za koju je Ured za kontrolu inostranih sredstava utvrdio da je u suprotnosti s duhom Dejtonskog sporazuma. (Tokom ljeta ljeta ove godine bilo je nekih navoda da će SAD ukinuti sankcije Dodiku, iako je Američka ambasada negirala takve tvrdnje). Dodik se sada kandidira za srpskog člana tročlanog Predsjedništva BiH.

“Sastajući se s bivšim zvaničnicima američke administracije, kao što je Bannon, Dodik svojim biračima želi signalizirati da njegovi odnosi sa Amerikom nisu tako loši”, kaže Dragan Močević, srpski novinar koji je u Republici Srpskoj osnovao popularni web portal frontal.ba. “Ipak je jedna vrsta prepreke kada ste obilježeni ovim američkim sankcijama koje vam vise nad glavom.”

Pored antipatije koju gaji prema jedinstvenoj bosanskoj državi, Dodiku nije stalo do ulaska u EU, za koju kaže da “postepeno gubi značaj”. Ukoliko pobijedi, Dodik ne bi bio jedina prepreka za sticanje kandidatskog statusa BiH u procesu koji je već prično poljuljan s obzirom da je od 2003. godine BiH minimalno napredovala i to samo u neredovnim intervalima. Uspješni oktobarski izbori, održani bez incidenata bi mogli pomoći zemlji; a haotični izbori, koji su vjerovatniji, nakon kojih postoji opasnost razvijanja postizborne krize i pratećih manevara da bi se okupile stranke koje će formirati vladu, mogli bi imati suprotan efekat. Evropska komisija je u izvještaju iz aprila 2018. navela da je “Bosna i Hercegovina još uvijek u ranoj fazi reforme javne uprave i da u protekloj godini nije postignut napredak.”

Evropski sud za ljudska prava također je dao neke kritike na račun Izbornog zakona Bosne i Hercegovine jer smatra da nemogućnost da se pripadnici manjina – kao što su Jevreji ili Romi – kandidiraju za najviše državne organe, predstavlja kršenje ljudskih prava. Bosna ne može napredovati u svojoj kandidaturi ukoliko ne bude imala potpuno novi Ustav. “No, nema političke volje za definiranje novog Ustava zbog toga što je na djelu “strankokracija”, a velike stranke imaju brojne koristi od Dejtonskog sistema kvota”, objašnjava Mietek Boduszyński, profesor istočnoevropske politike na Fakultetu u Pomoni. Kako stvari stoje, Bosna još uvijek nema ni status kandidata za članstvo u EU, odnosno zaostaje za svim ostalim balkanskim zemljama, izuzev Kosova.

“Naravno, cilj bi trebao biti manje Daytona, a više Bruxellesa… ali stvari se odvijaju suviše sporo “, kaže visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Valentin Inzko, u svom sjedištu u istočnom dijelu grada, bijeloj uredskoj zgradi koja liči na kocku leda s zacakljenim prozorima koji se pružaju duž svake strane zgrade. “Nema vladavine prava”, kaže otvoreno. Političari su vrlo slabo motivirani za ulazak u sistem koji bi ih mogao kazniti za korupciju, kaže Inzko, što predstavlja problem jer EU ima pristup na osnovu kojeg ni na čemu ne insistira, postavljajući zahtjeve poput funkcionalne tržišne ekonomije i zaštite manjina kao uslove koje zemlje moraju same osigurati. “No, ovdje imate situaciju da EU kaže da se nešto treba provesti za šest mjeseci, a da to ne bude urađeno čak ni nakon devet godina “, kaže Inzko.

Visoki predstavnik je idiosinkratična institucija kreirana u Daytonu: stranac s velikim ovlastima koje imaju za cilj da osiguraju poštivanje Mirovnog sporazuma, s mogućnosti da smijeni s vlasti sve bosanske političare koji su prijetnja miru. Inzko, austrijski diplomata od karijere koji je ovu dužnost preuzeo 2009. godine, svoju ulogu shvata kao prilično nenametljivu. Djelovalo je kao da i njega čudi što je još uvijek u Sarajevu i rekao nam je da je “vjerovatno posljednji” visoki predstavnik; njegovi prethodnici obično su ostajali na funkciji samo dvije ili tri godine.

“Znate kako stoje stvari – ako za svoju djecu radiš sve, djeca će biti razmažena”, rekao nam je Inzko, slegnuvši ramenima.

Htio je reći da su zapravo prošli dani direktnog interveniranja, izravnog djelovanja i smjenjivanja zvaničnika. Ured visokog predstavnika je od 1995. godine upotrijebio svoje izvršne ovlasti i smijenio skoro dvije stotine bosanskih zvaničnika, uključujući tri entitetska predsjednika. No, ove aktivnosti su se provodile uglavnom tokom prvih godina rada ovog ureda; Inzko od 2009. nije smijenio nikog. U novije vrijeme, političari poput Dodika otvoreno dovode u pitanje genocid u Srebrenici, gdje su srpske snage 1995. sistematski ubile osam hiljada muslimana – muškaraca i dječaka, a njegove izjave prolaze bez neke ozbiljne reakcije iz OHR-a.

Inzko je kazao kako bi “međunarodna zajednica trebala povući crvenu liniju” kada se radi o pitanjima kao što su negiranje genocida, ali njegova glavna reakcija je davanje izjava na ovu temu. Malo je vjerovatno da će OHR intervenirati ukoliko ove jeseni nastupi izborna kriza; glasnogovornik OHR-a mi je kasnije objasnio u emailu da su izvršne ovlasti visokog predstavnika na snazi ​​samo kao “posljednji mehanizam”, ukoliko pregovori stranaka potpuno propadnu.

Povlačenje i nezainteresiranost SAD-a, međunarodna zajednica koju zastupa OHR, te tehnokratski pristup EU koji prodrazumijeva neinterveniranje ostavili su vakuum u regiji koja je uvijek bila neodoljiva meta za inozemne utjecaje. Ovu priliku je posebno iskoristila Rusija koja ima dugogodišnje veze sa Srbijom. Moskva pruža podršku paravojnim snagama u Republici Srpskoj, poslala im je svoje obavještajce i obećala obuku policijskih snaga ovog entiteta. “Osnovni interes Rusije u regiji je destabilizacija”, kaže Boduszyński. “Oni promoviraju separatističke težnje Republike Srpske jer bi se time smanjila vojna moć jedinstvene Bosne koja bi se čak mogla pridružiti NATO-u”. Iako bi Republika Srpska navodno mogla imati koristi od toga da bude dio jače Bosne, stavovi RS-a prema odbrambenim pitanjima se razlikuju od ostataka zemlje zbog dubokog nepovjerenja koje RS ima prema NATO-u, koji je 1995. i 1999. godine bombardirao Srbe.

Turska i zaljevske zemlje kao što su Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati također maksimalno iskorištavaju resurse u ovoj regiji. Njihova ulaganja – u trgovačke centre, turističke centre, stambene objekte – bila su dobrodošla u posustaloj poslijeratnoj ekonomiji. No, nijedna od ovih zemalja, koje vode autokrati ili monarsi, nema neki poseban interes za očuvanje bosanske demokracije.

Uz sve ove izazove, ove će godine biti nekih izbornih poboljšanja u Bosni i Hercegovini, iako se uglavnom radi o nivou lokalne samouprave. Prethodne izbore su karakterizirale brojne izborne prevare poput kupovine glasova i manipuliranja glasovima onih birača koji glasaju u odsustvu.

“Naš glavni problem je što su izbori toliko ispolitizirani: oko 15-ak političkih stranaka zapošljava više od 140.000 ljudi na biračkim mjestima na sam dan izbora”, kaže je Dario Jovanić, mladi voditelj projekta neprofitne koalicije Pod lupom koja od 2014. godine radi na osiguranju poštenijih izbora u BiH. Sastali smo se u njegovom uredu, s velikim konferencijskim stolovima i bijelim tablama za skiciranje. Nije gasio cigaretu dok smo razgovarali na balkonu njegovog ureda koji gleda na zgradu Zemaljskog muzeja.

Kako bi se ove godine osigurala veća transparentnost na biračkim mjestima, Centralna izborna komisija objavit će imena i nazive stranaka svih onih koji budu angažovani na svakom biračkom mjestu u zemlji, a te informacije biti će poznate četrdeset i pet dana prije izbora. Jovanić mi je pokazao još jednu praktičnu intervenciju: manje, redizajnirane glasačke kabine kako bi se spriječile prevare prilikom grupnog glasanja (kada cijele porodice ili druge grupe glasaju zajedno, čime se krši načelo tajnosti glasačkih listića). Ove godine je novost da će nakon glasanja glasački listići biti pohranjeni u prozirnim kutijama umjesto u metalnim, što će otežati ubacivanje dodatnih ili lažnih biračkih listića.

“Sve u svemu, mislim da će izbori 2018. biti bolji nego 2014.”, rekao je Jovanić. “Sada to postaje javna tema: da mi, građani, možemo otkriti problem tokom izbora, skrenuti pažnju javnosti na njihovo postojanje i zapravo poboljšati izbore.”

No, takva poboljšanja putem civilnog sektora u Bosni, koji nije zanemariv, bivaju praktično poništena jer je broj angažiranih građana u BiH sve manji. Bosna ima jednu od najviših stopa nezaposlenosti mladih u svijetu, više od 55 posto. Deseci hiljada mladih svake godine emigriraju u inostranstvo – što je danas problem u većini balkanskih zemalja – iako je teško otkriti ove podatke na osnovu službene statistike. Stopa nataliteta je od 1997. do 2013. godine također pala za 40 posto.

U Bihaću, gradu u sjeverozapadnom dijelu BiH na obalama plavozelene rijeke Une, upoznala sam se s dvadesetdevetogodišnjim bošnjačkim novinarom Muamerom kako bismo razgovarali o nekim pitanjima s kojima se suočavaju mladi glasači u Bosni. Kad smo se upoznali, na drugom spratu kafića u jednom trgovačkom centru, nevino mi je priznao da i on u oktobru odlazi iz BiH. (Zamolio je da mu ne objavljujemo prezime jer njegov poslodavac još uvijek ne zna za njegove planove).

“Ne želim ovdje živjeti u nadi da će se nešto promijeniti, gubeći svoje najbolje godine”, rekao mi je, iznenadivši tako i mene i posrednika koji nas je upoznao i predstavio Muamera kao jednog od najboljih mladih pisaca u Bosni. On i njegova supruga već imaju dvoje male djece. “Javni sektor guta privatni sektor zbog ogromne administracije i nedovoljno radnih mjesta za kvalificirane radnike.” Nekad je igrao fudbal s desetak prijatelja, a svi oni sada rade u EU. Planira raditi kao medicinski tehničar u Njemačkoj.

“Nemojte me pogrešno shvatiti, kvalitet života je definitvno bolji nego što je bio tokom rata”, kaže Muamer. “Ljudi imaju kuće i automobile. Ali isto tako, zbog globalizacije, sada možete vidjeti koliko je stanje bolje u zemljama koje nisu tako daleko od nas. A ovdje se stvari presporo mijenjaju.”

Ovako razmišljaju mnogi mladi ljudi iz poslijeratne generacije: da su problemi Bosne jednostavno previše duboki da bi vrijedilo ostajati i boriti se za njihovo rješavanje. To znači da Bosnu postepeno napuštaju ne samo SAD i međunarodna zajednica, nego i njeni građani.

“Normalan život se ovdje, naravno, nastavlja”, kaže Pašović, pozorišni reditelj u Sarajevu. “Ljudi se međusobno druže. Srbi i Bošnjaci međusobno posluju. Mi smo jedni drugima prijatelji. Ali, to nema političku artikulaciju, što je porazno.”

Završio je zaključkom koji su naveli i Muamer i Buljugić, i to skoro istim riječima. Nekada su mislili da je rat bio onaj najteži dio, ali za vrijeme rata imali su nadu – nadu koja je svima bila zajednička: da će rat stati. “Sada je gore”, kaže Pašović. “Ne znamo čemu se zapravo više možemo nadati.”

The New York Review of Books

/oslobodjenje.ba