Danas je četrdeset dana od preseljenja mog komšije, prijatelja, komandanta, mutevelije Đemaludina Đeme Čauševića. Mislim da ne postoje riječi kojima bih mogao opisati koliko mi nedostaje ovaj veliki čovjek kojim nisam u rodbinskoj vezi, a koji se cijeli život prema meni ponašao zaštitnički kao da mi je bio roditelj.
Nema više mog Đeme da se svaki dan vidimo ili čujemo, ali ostalo je divno sjećanje, ostao je u mom srcu baš na onom mjestu sa kojeg polaze dove Stvoritelju.
Njegov odlazak je ostavio veliku prazninu koju će teško bilo ko ili bilo što moći popuniti, ali ipak, ostali su Rasema, Zada, Meri, Dado i Nermin. Ostali su njihovi Armin, Lejla, Sarah i Isak. Volio ih je i ponosio se sa svima njima…
Ostalo je naše uzajamno porodično cijeloživotno poštovanje. Znam koliko su danas svi oni tužni, ali sam siguran da je Đemina duša sretna i ponosna jer svi oni i poslije njega su ostali onakvim kakve ih je on želio i volio. Molim Boga da se svi skupa ponovo susretnemo u džennetskim perivojima.
