Svjetska ekonomija je niz loših vijesti. Prerano je govoriti o globalnoj krizi, ali rizike ne treba potcijeniti: od sukoba SAD i Kine, preko Brexita do gomilanja dugova, piše Henrik Beme, urednik ekonomske redakcije DW.
Sujeverni bi rekli da je ovo loše znamenje. Na indonežanskom ostrvu Baliju ovih dana je 20.000 ljudi koji pričaju o situaciji na svjetskim finansijskim tržištima. Ali, na početku godišnje skupštine Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke – zemlja se potresla. Niko nije pretrpio štetu od tog zemljotresa, ali nema sumnje da bi globalnu ekonomiju mogao da oštetiti opasni koktel koji je smućkan prethodnih mjeseci.
Sa zemljotresom se vremenski poklopila erupcija u Vašingtonu. „Mislim da je Fed poludio“, izjavio je američki predsjednik o Federalnim rezervama, centralnoj banci SAD. Iako je Tramp usred kampanje za izbore za Kongres: to tako ne ide! Postoji dovoljno razloga što centralne banke moraju biti nezavisne, a vlade i predsjednici ne smiju da se miješaju u monetarnu politiku.
Donaldu Trumpu smeta povećanje referentnih kamatnih stopa. Ali čuvari dolara to ne rade proizvoljno kako bi razljutili predsjednika. Oni trezveno posežu za ekonomskim podacima i pomno ih analiziraju. Uvidjeli su da američkoj ekonomiji prijeti pregrijavanje.
No pad berzi ne može se objasniti samo havarijom koju svojim kritikama izaziva g-din Predsjednik. Globalnoj ekonomiji preti višeglava aždaja. Tu je trgovinski spor privrednih divova SAD i Kine. Uz to kriza u Pakistanu, koja bi u ponor mogla povući i druge azijske zemlje.
Brdo dugova koje je svijet nagomilao iznosi 182 biliona dolara – da li iko uopšte može da zamisli koliko je to para? Tome treba dodati nerazjašnjenu situaciju oko Brexita i ogromne dugove Italije, treće ekonomije evrozone po veličini.
Definitivno je prerano proglasiti smak svijeta. I dalje postoji niz stabilizirajućih faktora. Tu je veoma robusna američka privreda. I za privrede zemalja eurozone trenutno ne postoji opasnost zaraze kriznim virusom.
Ali mora se tačno pogledati gdje vrebaju opasnosti: Američka privreda cvjeta zahvaljujući stimulansima kao što su poreske olakšice i protekcionističke mjere poput kaznenih carina. S druge strane, može se očekivati bumerang kada se američka ekonomija nađe na udaru protivmera trgovinskih partnera – pri čemu pojam partner treba shvatiti uslovno.
Dugovi su velika tema u mnogim zemljama u razvoju. Tako na primjer Argentina još nije istinski prevazišla veliku krizu od 2001. i noktima se drži za ivicu provalije. Kako investitori novac radije ulažu u SAD, jer tamo za njega više dobiju, zemlju ponovo zahvata kriza koju prate rast cijena, mjere štednje, otpuštanja radnika. To je vrzino kolo.
Slično je i sa Turskom: Jedan od najuspješnijih ekonomskih modela, koji je prije 15 godina kreirao tadašnji premijer Erdogan, sada demontira današnji predsjednik Erdogan. U međuvremenu je mutirao u autokratu.
Pate i siromašne zemlje – kao što je Pakistan. Oni su se previše uzdali u bogate Kineze, sa gigantskim programom Novog puta svile, i sada doživljavaju katastrofu. Oni su se u toj mjeri zadužili u okviru kineskog projekta da su MMF morali da mole za milijarde kredita. To je začarani krug jer opet znači štednju i gubitak radnih mjesta.
To nije prvi mali krah ove godine. Još u februaru je došlo do kraha finansijskih tržišta. Ali, nakon par dana sve se stabilizovalo i ponovo krenulo nabolje. To bi i sada moglo da se desi.
Ako kvartalni bilans velikih američkih preduzeća bude koliko-toliko zadovoljavajući, to će doprinijeti spuštanju tenzija. Isti efekat bi mogao imati napredak u pregovorima o Brexitu. Ali, ako je sve više zemalja u kriznom modusu, prije ili kasnije će postati gadno – recimo za njemačku privredu, koja je snažno orijentisana na izvoz. Spremite kokice i gledajte.
