Državno tužilaštvo Albanije je prije mjesec podnijelo krivičnu prijavu i policiji dostavilo dokaze - hiljade sati prisluškivanih telefonskih razgovora, videosnimaka
 
 

U Albaniji je u posljednja tri dana u 12 gradova provedena velika akcija protiv narkomafije, koja ima veze s političarima, i tom prilikom uhapšeno je 27 osoba, među kojima i trojica policajca, dok se za šest osoba i dalje traga.

Tokom akcije pretreseno je 100 stanova i nađeno 182,5 kilograma opijuma.

U akciji je učestvovalo 1.500 policajaca i tokom nje su razbijene četiri narkomafije koje su sarađivale i internacionalno organizirale čitav posao - proizvodnju, prodaju i šverc narkotika, kao i pranje novca, piše DW.

Kako se navodi, to je bila jedna od najvećih operacija te vrste u Albaniji.

Državno tužilaštvo Albanije je prije mjesec podnijelo krivičnu prijavu i policiji dostavilo dokaze - hiljade sati prisluškivanih telefonskih razgovora, videosnimaka, izvještaja tajnih istraga na licu mjesta, snimaka dronom i hiljada stranica korespodencije osoba i institucija u Albaniji i inozemstvu.

DW piše da je istraga isplela mrežu oko laboratorije u mjestu Has na sjeveru Albanije, gdje se proizvodio heroin, da bi se potom švercao u EU, a praćena je distribucija droge, ali i tokovi novca.

Tom prilikom utvrđeno je da se masovno kupuju skupi placevi na omiljenim turističkim odredištima Albanije, a tužilaštvo je saopćilo da se to radilo uz pomoć visoko pozicioniranih političara.

Navodi se da je među uhapšenima i Arben Ndoka, bivši poslanik vladajuće Socijalističke stranke, koga je novinar Artan Hodža optužio da je svoju političku moć zloupotrijebio za falsificiranje dokumenata i kupovinu placeva u javnom vlasništvu - nepostojeći vlasnici su placeve jeftino kupovali i potom ih skupo prodavali.

Ta praksa je već u martu dovela do hapšenja 12 službenika državne i komunalne uprave, koji su osumnjičeni za primanje mita i s tim u vezi otuđivanje oko 235.000 kvadrata javnih površina na području oko Leša, na obali Jadrana.
cazin.net

U cilju rasterećenja zgrade i prostora oko Đačkog doma u Borićima, prva grupa od 237 migranata izmještena je u posljednja dva dana u kolektivni smještaj u krugu bivše tvornice "Bira".
 

Medju njima je 16 porodica sa djecom, 45 maloljetnika, dok su ostali samci. Odmah po prijemu, vrši se ljerarski pregled, registracija, te podjela ćebadi i paketa. kapacitet smještaja u krugu tvornice "Bira" je 450 mjesta. Pogledajte i fotografije!







cazin.net


 
Voćarstvo u Unsko-sanskom kantonu, u Sanskom Mostu posebno, polako ali sigurno se gasi. Kako nam je kazao Enes Kobašlić, predsjednik Udruženja voćara Sanskog Mosta, sve proizvodnje su na izmaku, nemaju gdje prodavati svoje voće, pa se većina proizvođača odlučuje za prestanak bavljenja ovim poslom, piše Oslobođenje.

Cijene

– Situacija je veoma teška za sve voće, od maline, šljive, jabuke i ostalog voća, jer nemamo kome prodati to što proizvedemo. Veliki tržni centri dobavljaju sa strane, ne uzimaju domaće, pa je domaća proizvodnja skroz pala. Problem je i što veliki broj ljudi odlazi u inostranstvo, pa niti imamo kome prodavati, niti ima ko više raditi na tome, kazao je Kobašlić za Oslobođenje.

Ogromne parcele zasađene su malinom, ali u posljednje dvije godine ljudi kose malinjake, uništavaju ih jer nemaju gdje prodati tu malinu. Ponuđena cijena bila je 0,60 KM po kilogramu, što se proizvođačima nikako nije isplatilo.
 

– Ja imam 4 dunuma pod zasadom i pustio sam sve da propadne. Tako isto šljiva, imam hiljadu stabala šljive, ali nemam je kome brati i prodati. Sve to sada propada, nešto se stavi u kace za rakiju, ali i to se slabo pije. Što se tiče jabuke, ukoliko neko uspije dobiti 0,50 KM za prvu klasu, treba biti sretan. To se nudi po 0,30 KM, a mi ne možemo naći berača koji će za tu cijenu raditi. Veliki prerađivački centri, pak, nude nam i po 0,20 KM po kilogramu, a ja da bih proizveo tu jabuku, po toj cijeni da je prodam ne bih mogao ni đubrivo platiti, kazao je Kobašlić.

Odlazak ljudi

Ne mogu svoje proizvode plasirati ni na domaćem tržištu, a ne mogu ni izvesti jer, kako kaže Kobašlić, nisu uvezani u taj lanac.

– Imao sam čovjeka u Udruženju koji je posadio 7.000 stabala jabuke, a sad je pustio junice da mu pojedu sav voćnjak. Znači, njemu se više isplati da to pojedu junice, kako bi dobio nešto na mesu ako ništa drugo, istakao je Kobašlić, te ukazujući na problem odlaska ljudi, dodao kako smatra da će u BiH za dvije godine biti lakše pronaći pilota nego čobana.
krupljani.ba

Migranti iz Đačkog centra Borići u Bihaću od jutros se premještaju u privremeni centar za smještaj migranata u fabrici “Bira” gdje će ostati do daljnjeg, dok migranti u Velikoj Kladuši na Graničnom prijelazu Maljevac još uvijek borave pod vedrim nebom.

Iz Međunarodne organizacije za migracije (IOM) saopćeno je da će premještanje ranjivih kategorija migranata i onih koji su spavali pod vedrim nebom u prihvatnom centru Borići, poboljšati sigurnosnu situaciju u Bihaću.

U fabriku “Bira” koja je jučer otvorena za smještaj migranata stiglo je blizu 120 migranata, među kojima su većinom porodice, djeca bez pratnje i druge ranjive kategorije koje su spavale u šatorima i drugim improvizovanim skloništima u parku Đačkog doma u Borićima.
 

Kapacitet fabrike “Bira” je 450 mjesta, a koliko će ih biti tu smješteno te šta će biti s ostatkom migranata još nije poznato. U Biri su za migrante osigurani gumeni šatori i kontejneri prilagođeni za zimske uvjete, a rekonstrukcija Đačkog doma u Borićima, prema informacijama iz IOM-a, mora biti izvršena kako bi se stekli adekvatni uslovi za migrante koji će tokom zime tu boraviti.

Međutim, smještaj migranata iz Velike Kladuše još uvijek nije riješen. Veliki broj porodica i djece, te trudnih žena nalazi se na cesti pored međunarodnog graničnog prijelaza Maljevac koji je zatvoren već pet dana. Iz IOM-a su za Klix.ba kazali kako migranti u Velikoj Kladuši u blizini GP Maljevac svakodnevno dobivaju tri obroka, dva topla i jedan lanč paket te da je premještanje iz Đačkog doma prioritet s obzirom na to da je u njemu i okolo njega boravilo više od 1.100 pojedinaca.

Povodom svih ovih, a i drugih problema vezanih za migrantsku krizu, u DNEVNIKU RTV USK-a gostovao je komesar MUP-a USK Mujo Koričić koji je otvoreno govorio o sigurnosnoj situaciju u USK, zabrani ulaska migranata u USK, izmještanju migranata iz Borića i mnogim drugim problemima koje nam je donijela migrantska kriza
 

krupljani.ba

Ljeto 1941. godine u Bosni i Hercegovini ostat će zapamćeno po monstruoznim zločinima od kojih zastaje dah. Počinile su ih različite frakcije koje su se borile za vlast i dominaciju na ovim prostorima. Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske, u čiji je sastav ušla i Bosna i Hercegovina, ustaška vlast otpočela je s prvim progonima, uglavnom Srba kao i političkih neistomišljenika. Kao kontramjera ovim represijama, krajem jula i tokom mjeseca augusta u Bosanskoj Krajini izbio je oružani ustanak Srba i komunista, koji je, čini se, po svojoj žestini i počinjenim zlodjelima nadmašio ustaške zločine. Zašto? Izgleda zbog činjenice da su ustaše, uglavnom, vršile likvidacije radno sposobnih ljudi, dok su ustanici ubijali sve, uključujući starce i djecu i pri tom uživali u nanošenju što veće boli žrtvama.

VELIKI BADIĆ

Zločine ustanika komunistički vlastodršci pokušali su pravdati osvetom za zločine ustaša. Međutim, kakva je to osveta ako se ubijaju nedužni, a pravi krivci ostaju nekažnjeni? Jedan od motiva ustanika također je poznat, a to je pljačka bošnjačke i hrvatske imovine. Dobar primjer imamo u napadu ustanika na bošnjačka sela u okolini Bosanske Krupe: Velikog i Malog Badića, Jasenice, Zalina, Ostrožnice i Johovice. Nije poznato da je u ovim selima bilo ustaša i progona srpskog stanovništva, a ipak su se 31. jula, kao i tokom augusta 1941. godine, našli na meti napada. Po već ustaljenoj “junačkoj” tradiciji srpskih pobunjenika, svi zatečeni stanovnici stavljeni su pod kamu bez obzira na starost, pol ili krivicu.

Veliki Badić selo je nadomak Bosanske Krupe. Dvojica najstarijih stanovnika jesu i svjedoci napada ustanika na selo. Devedesettrogodišnjeg Saliha Husarevića našli smo u blizini njegove kuće. Trojica njegovih rođaka pomogla su nam da ga pronađemo. Živi sam, ophrvan starošću. Kaže da više priželjkuje smrt od života jer samoća čovjeka polahko ubija. Gotovo da je slijep. Ne želi se fotografirati jer to ga čini nervoznim. “Ne znam ti ja, sine, puno o tome, zaboravio sam”, pravda se nastojeći izbjeći razgovor. Ipak, ne baš tako rado, ispričao nam je nešto od onoga što je upamtio, kako je sa svojim komšijama pobjegao ispred razularenih koljača i izbjegao sigurnu smrt. Nemoćnim staračkim glasom započinje svoju priču.
 

“Ne sjećam se tačno datuma. Znam da je bilo ljeto, nekako oko žetve. Narod je radio svoje poslove, a onda je neko doletio i povikao: ‘Evo Vlasi napali!’ Narod je počeo bježati. Sve je to bilo nabrzinu. Ručak je ostao na sofri, a narod je bježao samo da se spasi. Nije se haman ništa uspjelo ni spasiti. Svi smo bježali prema Halkićima. Tamo onda nije bilo mosta nego se Una prelazila lađom. Mi smo tako došli dolje do vode. Ko god je ost’o, bio je ubijen. Svi ti ubijeni bili su uglavnom stariji ljudi. Prvo su ubili Redžepa Šabića. Onda su ufatili Omera Ćehića. On je bio pobig’o s nama, ali se vratio da spasi odijelo. Tad je fino odijelo bilo skupo i vrijedno. Njega su ufatili i nabili na kolac”, prisjeća se Salih Husarević.

Zastaje. Nije mu baš do priče. Čini se kao da strahuje da će svakog časa na njegova vrata bahnuti špijuni KOS-a ili UDB-e, zgrabiti ga i odvesti na neko od stratišta ili komunističkih kazamata. Decenije života pod prismotrom i strahom na čovjeka ostavljaju trag, pa htio on to ili ne. Na naše insistiranje da nastavi s pričom i kaže nešto više o ubijenim žrtvama, nerado nastavlja s pričom. “U selu su ostali samo oni koji nisu mogli bježati. Ost’o je Ibro Salkić. Bio je nepokretan. Njega su zaklali na kućnom pragu. Ostala je bila i Sevda Bećirević. I ona je bila bolesna. Nju su iskasapili. Ubili su i Hasana Skenderovog.”

Ponovo prestaje s pričom, a prisutni rođaci pojašnjavaju da je ubijena Sevda Bećirević imala i kćer koja se sakrila u kući. Zvala se Šerka. Gledala je kako joj izvlače majku iz kuće, a potom surovo ubijaju. Uslijed šoka koji je tada doživjela, dobila je slom živaca i ostatak svog života bila je duševni bolesnik. Umrla je prije dvadesetak godina.

Starac Salih Husarević priča: “U ratu i poslije rata ubijeno je još ljudi. Tako je ubijen Muharem Salkić, Omer Hrnčić, Osman Šabić zvani Čavnjak, Hasan Murtić…, dalje se ne mogu sjetiti ko je još ubijen.” Na molbu da ispriča šta se dešavalo nakon što su ustanici zauzeli selo, did Salih, kako ga zovu rodbina i komšiluk, nastavlja s kazivanjem: “Kad smo sletili dolje u Halkiće, nismo mogli preći preko vode. Nije bilo mosta. Na drugoj obali je, čini mi se, bio Nazif Halkić. Mi smo zvali da nas neko preveze lađom. Tad je doš’o Aziz Halkić i počeo galamiti. Svakako je ljude vrijeđao. ‘Što bježite, jebem vam žene, što ne branite svoje!?’”
 

Did Salih simpatično se nasmija, a potom nastavi s kazivanjem. “Aziz je bio ljut. Kaže: ‘U lađu nek uđu samo žene i djeca, a od vas nemoj da je ko uš’o jer ću ga ubiti k’o psa, čekaj tu!’ Onda je počeo prikupljati oružje po kućama. Bilo je nekoliko pušaka. To je podijelio ljudima, a ovima koji nisu dobili puške podijelio je motike, sikire, rogulje… ma sve što su imali od halata. Poslao je nekoga u Krupu po pomoć, a onda rek’o: ‘Svi za mnom!’”

Nastavak ove priče danas zna skoro svaki mještanin okolnih sela, a jedan dio dešavanja, u postratnom socijalističkom periodu, oprezno je zabilježen i ušao u literaturu. Nakon zauzeća sela, srpski ustanici posvetili su se pljački i rakiji kojom su proslavljali svoju pobjedu. Seljaci iz okolnih srpskih sela žurili su u Badić i Ostružnicu. Htjeli su da se pljačkom domognu golemog plijena. Tjerana su stada, uprezani konji, pražnjeni hambari i kukuruzane, iznošeno pokućstvo. Nosili su sve. Prema kazivanju mještana, pljačkaši su, kako bi što više mogli ponijeti, oko sebe vezali tkanine, prostirku, postekije… Toliko su pljačkali selo da su kradenu imovinu jedva nosili i vukli. U selu je vrilo kao u košnici. Ustanici su šenlučili, okretali janjce na ražnju, pjevali i pili. Palili su kuće, pojate i stogove sijena. Za to vrijeme Aziz Halkić vodio je mještane u kontranapad. Pridružila im se i grupa naoružanih Krupljana i nekolicina ustaša.

GAVRANOV DO

Kako su ustanici i pljačkaši nadirali u selo Veliki Badić iz triju pravaca, tako su se sastali u mjestu Gavranov Do. Mještani i dobrovoljci iz Bosanske Krupe koje je predvodio Aziz Halkić podijelili su se u dvije grupe i većim dijelom opkolili ustanike koji su bili zauzeti pljačkom i šenlučanjem. Napad je bio iznenadan i munjevit. Među ustanicima je zavladala panika i dali su se u bijeg. Kako nisu znali kud da bježe, većina njih ponovo je naletjela na razjarene mještane koji su ih dočekivali hladnim oružjem i nemilice ubijali. Savremenici ovih događanja govorili su o 120 ubijenih ustanika koji su ležali svukud, tako da se Gavranov Do mogao preći s kraja na kraj gazeći po mrtvim tijelima. Pričali su i o tome da su se pored poginulih ustanika nalazile opljačkane stvari iz bošnjačkih kuća i da je skoro svaki ubijeni kod sebe imao mlin za kahvu koji je opljačkao.

U knjizi Dušana Lukača Ustanak u Bosanskoj Krajini na strani 109. i 110. ovako je opisan napad na selo Badić: “31. jula vođene su borbe s ustašama na prilazima Krupe u pravcu sela Badić. Pošto je zauzeto i ovo uporište, ustanici su ponovo 1. augusta izvršili koncentraciju snaga prema gradu i pokušali da ga oslobode. Ustaško-domobranske snage bile su ovog puta brojnije i pomognute izvesnim brojem naoružanih građana i izbeglica iz muslimanskih sela. Ustaničke snage ni ovog puta nisu bile čvršće organizovane za napad niti su imale zajedničku komandu. I pored toga, u prvom naletu najhrabriji borci potisnuli su ustaše i doprli do grada, ali je za njima nasrnula neorganizovana masa, opila se u napuštenim gostionicama i počela da deluje dezorganizovano. Ovo su iskoristile ustaše, izvršile organizovan protivnapad i odbacile ustanike od grada. Prema sećanju savremenika koji su učestvovali u napadu, za vreme borbi oko Krupe u toku 30. jula do 2. augusta poginulo je oko 70 ustanika i mnogo veći broj ih je ranjen. Samo iz sela Srednjeg Dubovika poginulo je u napadu oko 15 ljudi. Posle povlačenja iz Bosanske Krupe posednut je i na ovom sektoru ustanički front.”

Sličan opis ovih dešavanja može se naći i u ostali djelima komunističke historiografije. Očevici događaja tvrde drugačije. Govore da su kontranapad izveli mještani, a ne ustaše i domobrani kojih je bio skoro zanemarljiv broj. Napad na Bosansku Krupu i okolinu dobro je upamtio i Hasan Hrnčić, devedesetogodišnjak iz Velikog Badića. Kuća mu se nalazi tik uz Gavranov Do. Živi s puno mlađom suprugom, što je možda i razlog da je Hasan, iako u desetoj deceniji, još uvijek vitalan i veseo. Primio nas je srdačno i rado pristao da nam ispriča neka od svojih sjećanja.

“To su bili četnici 100%, bilo ih je toliko da im broja nije bilo. Kad sam pogledao tamo na onu stranu (pokazuje rukom prema Buševiću), tamo su bili kuruzi resali, nikako se ne viđaju kuruzi koliko je bilo naroda. Pliva Božija. Kad su došli do sela, mi smo morali uteći. Utekli smo u Krupu. Oni su došli dovlena, došli su do Džaja. Narod su zaustavili ovi iz Krupe. Ustavili su ih kod kuće Safeta Džajića. Meho Sijamhodžić i bilo je dosta Halkića. Došla je pomoć iz Krupe i vratilo ih je nazad. Ovi što su nas napali bili su uglavnom civili iz okolnih sela, ali imali su svoje rukovodioce koje su slušali. Došli su iz Buševića, Dubovika, Majkić Japre. Koga su stigli, ubili su ga na licu mjesta. Bilo je dosta mrtvih. Kad su mještani iz Krupe udarili da vrate Badić, napali su četnike u Gavranovom Dolu. Tu ih je dosta stradalo. Mislim da je među našim narodom bilo ustaša koji su došli kao pomoć. Jedan je po njima pucao iz puškomitraljeza, a najviše su se tukli roguljama. Mrtvi u Gavranovom Dolu ostali su dva-tri dana, onda su došli odnekle Romi i zakopavali su ih. Prvo su s njih skidali odjeću, a onda odvlačili i zakopavali. Ukopali su 73 ljudi.”

U IZBJEGLIŠTVU I ZAROBLJENIŠTVU

Iako su mještani Velikog Badića uspjeli osloboditi svoje selo, nisu se mogli zadržati u njemu jer je njihova imovina bila opljačkana i uništena, a selo je stalno iznova napadano. Mještanima nije preostajalo ništa drugo nego da potraže sigurnije mjesto za sebe i svoje familije. Tokom augusta 1941. godine iselili su se i krenuli na put s kojeg se mnogi nisu vratili. Epidemija tifusa koja je harala, posebno u izbjegličkim centrima, znatno je prorijedila nesretne muhadžire.
 

Gorkog života izbjeglice dobro se prisjeća Hasan Hrnčić: “Hrvatska vojska je digla sve civile iz Krupe, da bi oni prošli lakše i bez borbe. Kad smo mi civili krenuli prema Kostajnici, išli smo cestom. Nisu pucali na narod. Kad smo došli u Kostajnicu, bili smo u školi. Nije bilo noći kad neko nije umro, umiralo je po dvoje, troje, četvero, jer je bila izbila neka bola. Nas je bilo šestero iz familije. Ostali smo živi samo ja i brat, a umro mi je otac, mati, brat i sestra. Nikakve pomoći nije bilo. Ja sam imao toliko ušiju, kad trehnem ovako svoju haljinku, uši su sipale k’o brašno. Kad se stanje malo smirilo, vratili smo se u Krupu. Bili smo u Toromanima. Došao mi je brat Muharem iz Zagreba, a bio je u domobranima. Mi smo opleli prućem nešto kuće. Tad je došlo iz komande u Zagrebu u Krupu naređenje da se on uhvati živ ili mrtav. Došle su ustaše s Kolajevca, uhvatili su ga i ubili. Ja sam tad radio kod Huseina Šabića, kopali smo. Da sam i ja bio kod kuće, možda bi i mene ubili. Ja sam onda otišao u domobrane u prvu jurišnu bojnu da se osvetim ustašama koji su mi ubili brata, jer ja sam ih poznavao, njih i njihove oficire. Htio sam da, kad budemo u akciji, ubijem ubice svog brata. Nas nisu slali u borbu zajedno s ustašama.

Domobrani su od svih najmanje ubijali i borili se. Kako i ja s njima nisam išao u borbu, tako nisam mogao osvetiti brata. Kad su partizani uzeli Otoku, mi smo se prijavili i predali njima. Predali smo se nekom kapetanu koji je bio musliman. Bilo nas je oko 60. Otišli smo na Vrletnicu iznad Otoke. Bili smo u jednoj sobi, kako bi rekli, sve jedan na drugom. Sutradan su nas postrojili i rekli da skidamo šinjele. Rekli su da im trebaju šinjeli da skroje kape. Mi smo se čudili. Krenuli smo prema Hrvatskoj u neko mjesto gdje je bio logor, ne mogu se sad sjetiti naziva. Tamo smo ostali dva-tri mjeseca. Tu su nas svaki dan ispitivali. Gdje si bio, s kim, ko ti je bio komandir i tako. Kad smo to sve prošli, jednog dana u 12 sati izlazi neki i proziva nas. Taj i taj izlazi, ideš na drugi pos’o. Kad nakupe 10-15 ljudi, onda odoše. Sinove Muharema Šabića, Aliju i Aziza, ubili su obojicu. Tu gdje smo držani bili su neki svinjci napravljeni od brvana. Na tim brvnima zarobljenici su zapisivali svoje ime i prezime i poruku: ‘Ako neko ostane živ, neka javi mojima da sam ja bio ovdje i da sam strijeljan.’

Tako je bilo danima. Sve ijedan stariji zarobljenik koji je u ratu bio od ‘41. je ubijen. Tu smo bili mjesec‑dva dana. Odatle smo krenuli za Mostar. U Mostaru smo bili 10-20 dana. Odatle smo nas oko 60 otišli za Crnu Goru. Tamo smo bili u ropstvu. Sjekli smo i nosili drva. Tamo raste sve crni trn i grabić. Bili smo šest mjeseci. Nakon toga, došla je amnestija da se puštamo kući. Došli smo u Cetinje u školu. Jedan čovjek je zapisivao zarobljenike i uzimao sve podatke o njima. Onda su nam dali hrane. Ja sam bio potpuno go. Nemam ništa osim košulje koju sam sap’o žicom tako da pokrijem stidno mjesto. Kad su mi dali hlače od sukna, nikako ih ne mogu nositi jer kolju. Ja sam do Krupe došao stojeći u vlaku. Nisam mogao sjediti koliko me ono sukno klalo i žuljalo. Došao sam kući, a niđe ništa nisam imao, pa sam radio i kućio se ispočetka. E, tako je to bilo, brate moj mili.”

Stav.ba

U Njemačkoj bi od 1. januara na snagu trebalo da stupi set izmjena radnog zakonodavstva kojim će ova država dodatno otvoriti vrata za useljenike.

U ovom momentu, najjačoj državi Evrope nedostaje 1,2 miliona radnika. Poslovna zajednica Njemačke nezadovoljna je i krivi birokratiju za gubitak čak 30 milijardi evra, jer nisu popunjena upražnjena radna mjesta.

Kancelarka Angela Merkel dogovorila je s koalicionim partnerima da se od 1. januara donekle pojednostavi proces zapošljavanja stranaca. Predviđeno je da osoba može na šest mjeseci doći u Njemačku o svom trošku i tražiti posao. Ako osoba ima ugovor s poslodavcem u Njemačkoj, dobiće radnu i boravišnu vizu, ali u njemačkom konzulatu države iz koje dolazi.

Do sada je ovakva vrsta aranžmana bila moguća samo ako poslodavac dokaže da na njemačkom tržištu nema radnika za posao za koji je angažovan stranac. Sada se ta odredba briše.

Za bh. građane koji imaju ambiciju da rade u Njemačkoj, ove izmjene ne donose ništa bitno novo. Ali, sama najava dodatne liberalizacije tržišta dovela je do očaja poslovnu zajednicu u BiH, koja i sama vapi za kvalitetnom radnom snagom, piše “Avaz”.

Prema istraživanjima vladinog i nevladinog sektora, radnici s prostora bivše Jugoslavije posebno su traženi. Cijene ih kao vrijedne i odgovorne.

Njemačka vlada već 2015. godine donijela je odredbe kojima je bitno liberalizovano tržište rada, a građanima zapadnobalkanskih država data prilika da mu pristupe.

Prema podacima njemačkog ministarstva rada, Uredba za zapadni Balkan, kako se zove zakonski akt, samo 2016. i 2017. godine u Njemačku je dovela 117.123 osobe iz BiH i Srbije. Trendovi u ovoj godini pokazuju povećanje broja onih s Balkana koji su dobili posao u Njemačkoj.

Nijemci nisu samo osvježili tržište rada nego su drastično smanjili broj aplikacija za status azilanta s ovog područja. Sa 120.000 potencijalnih azilanata u 2015. godine, taj broj je na kraju 2017. sveden na jedva 10.000.

“Talas odlazaka iz BiH neće jenjavati. Najveću prepreku u procesu odlaska radnika u Njemačku ne predstavlja zakon, već dužina čekanja na termin u ambasadama i konzulatima Njemačke na zapadnom Balkanu. Broj službenika u ambasadama povećan je u posljednje vrijeme”, kaže Adnan Ćerimagić, stručnjak Inicijative za stabilnost Evrope (ESI) sa sjedištem u Berlinu.

Priče koje kruže Balkanom da Njemačka od 1. januara 2019. širom otvara svoja vrata i da će posao dobiti svako ko hoće raditi, stoga, nisu utemeljene.

(Avaz.ba)

Na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu drugi policajac koji je zadobio teške tjelesne povrede nalazi se u kritičnom stanju i ljekari se bore za njegov život. Informacija koja se pojavila da je policajac preminuo se pokazala kao netačna.

Iako je na moment ranjeni policajac tokom operacije nije davao znakove života, ljekari su ga reanimirali. Operacija je završena, on je u komi i sve prognoze vezane za njegovo zdravstveno stanje su neizvjesne.

U međuvremenu su se pojavile špekulacije da je policajac podlegao, ali se ispostavilo da to nije tačno.
krupljani.ba

Policija Unsko-sanskog kantona i jutros nastavlja provoditi mjere zaustavljanja priliva novog broja migranata u ovaj dio Bosne i Hercegovine, s ciljem stabilizacije sigurnosne situacije u Bihaću i Velikoj Kladuši.

Rano jutros zaustavljeno je 38 ilegalnih migranata koji su u Bihać doputovali Talgo vozom, kao i njih 16 koji su na područje kantona pokušali ući autobusima i automobilima. Za sve njih organizirani su paketi osnovnih namirnica i transport do Sarajeva. Moramo do daljneg provoditi ove mjere, jer samo na području Bihaća već imamo hiljade migranata neadekvatno zbrinutih – istakla je glasnogovornica Ministarstva unutrašnjih poslova USK Snežana Galić.

Prema procjenama iz MUP-a USK trenutno na području samo ovog kantona boravi oko 4. 000 migranata.

Iz Granične policije Bosne i Hercegovine potvrđeno je kako je noć na Graničnom prijelazu “Maljevac” protekla mirno.

– Nedaleko od graničnog prijelaza još uvijek boravi grupa migranata i izbjeglica, međutim ona je značajno manja u odnosu na onu od prije dva dana. Procjena Granične policije BiH je da se još uvijek s njima pregovara o izmještanju na drugu lokaciju, ali je jasno da oni neće moći ovdje ostati – rekla je glasnogovornica Granične policije BiH Sanela Dujković.

Ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić za danas je u Bihaću najavio otvaranje Migracionog centra „Bira“, međutim još nema zvanične potvrde kada će se to i dogoditi. U ovom prihvatnom centru kapaciteta 1. 200 mjesta kako je najavljeno, trebali bi biti smješteni brojni migranti iz Borića, gradskih ulica i parkova, te privatnih smještaja u Bihaću.
krupljani.ba


 

Migrantska kriza bila je tema sinoćnje Kopče sa Nikolinom Veljović. Na ovu temu za TV1govorili su Dragan Mektić, ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine, Peter van der Auweraert, šef Međunarodne organizacije za migracije u BiH i Mujo Koričić, policijski komesar Unsko-sanskog kantona.

“Migrantska kriza nije izmakla kontroli, bez obzira na svu složenost i kompleknost i način na koji se ona događa na ovoj globalnoj, cjelokupnoj ruti. Migranti nisu odnekud direktno došli u BiH, prije toga su prošli dalek put kroz više zemalja i, između ostalog, jedan broj njih je došao ovdje u BiH. Migrantska kriza 2015. godine je bila daleko složenija, kompleksnija po broju migranata, desetrostruko i više brojnija“, kazao je ministar sigurnosti BiH.
 

Mektić je naglasio da su i dalje jako važna dva aspekta u rješavanju problema s migrantskom krizom.

“Prvi aspekt je zaštita istočne granice, da je koliko god je moguće zaštitimo i tu smo dogovorili određene mjere u smislu povećanja pomoći broja policijskih službenika koji će biti pridodati Graničnoj policiji na zaštiti te granice. Drugi aspekt ove krize je način rješavanja ovih problema sa ovim migrantima ovdje, pošto oni ne traže načine i ne biraju sredstva kako da izađu iz BiH“, naglasio je Mektić.

Humani aspekt trenutno je najvažniji posao koji trebamo rješiti, tvrdi Mektić.

“Nama je najvažniji posao da za taj broj migranata koji mi imamo ovdje u BiH, obezbjedimo smještaj u vidu prihvatnih centara, da ih adekvatno smjestimo, tu da zadovoljimo humani aspekt svih njihovih potreba i na taj način, kad ih držimo na tih nekoliko mjesta u BiH, pa i u Sarajevskom kantonu i USK, onda ih je lakše nadzirati i sa stanovišta njihove kontrole ukupne, ali i bezbjednosne kontrole, što je jako bitno u ovom momentu“, dodao je Mektić.

Policijski komesar Unsko-sanskog kantona Mujo Koričić tvrdi da prema njihovim procjenama u USK trenutno ima oko 4 hiljade migranata, te se iz tog razloga i burno reagovalo u USK, posebno od strane građana.

“Bihać može primiti 5 hiljada migranata, al ne može primiti 5 hiljada i jednog, to je već sigurnosna prijetnja. Tim brojem migranata skučen je životni prostor građana ovog kantona, te je normalno bilo i očekivati da se građani oglase, protestvuju i da traže jednostavno rješavanje tog problema“, istakao je Koričić.

“Za 4 mjeseca samo u Bihaću izvršeno je 249 krivičnih djela koja su načinila migranti, silovanje, pokušaji ubistva, razbojništva su svakodnevna, otimaju se vrijedne stvari, ne bira se ni mjesto ni vrijeme ni način, u školama djeci otimaju mobitele, novac, garderoba, putnička motorna vozila, upadanje u domove“, naglasio je Koričić.

Šef Međunarodne organizacije za migracije u BiH Peter van der Auweraert naglasio je da je vrlo teško imati tačne brojke koliko migranata pristiže u BiH.

“Iz dana u dan se situacija mijenja, ne može se reći dan 5.000 – dan 4.500, zato što su ti ljudi jednostavno u pokretu. Ono što je bitno jeste da ti ljudi nemaju želju da ostanu u BiH, oni žele da prođu kroz BiH u drugi dio EU, neki su i došli iz EU, iz Grčke, Bugarske, osim Iranaca koji dolaze iz Srbije zato što Srbija i Iran imaju bezvizni režim koji nije obustavljen. Što znači da neki iz jednog dijela EU idu u drugi dio EU, dok su Makedonija, Srbija, Albanija, Crna Gora i BiH njima samo koridor kojim mogu proći“, istakao je šef Međunarodne organizacije za migracije u BiH.
krupljani.ba

S obzirom da još uvijek traje blokada Graničnog prijelaza Maljevac u Velikoj Kladuši, a pred nama su dani vikenda, obavještavamo naše čitaoce koji planiraju putovati u gradove i općine na području Unsko-sanskog kantona da je alternativni pravac Granični prijelaz Hadžin potok u Cazinu.
 

Upute

Iz pravca Karlovca, kad ulazite u grad Slunj, odmah nakon mosta sa lijeve strane se nalazi parking. Tu treba skrenuti i nakon 15-ak minuta vožnje se nalazi granični prijelaz Hadžin potok.

Ovaj granični prijelaz treba koristiti i prema preporukama Granične policije BiH.

 

NAJNOVIJE VIJESTI

VASA REKLAMA

WEB LINKOVI